Quo vadis pomorsko dobro

Autor: Kap.d.pl. Branko Kundih dipl.iur.

Sama decentralizacija upravljanja pomorskim dobrom mora biti promišljena i primjereno uspostavljena ravnoteža nadležnosti, ovlaštenja i odgovornosti kao i optimalnih mogućnosti u okviru države, županije i jedinica lokalne samouprave, koja će omogućiti da se ciljevi i zakonske obveze na pomorskom dobru provedu u život.

Općine, gradovi, županije i Vlada Republike Hrvatske moraju imati jasnu, zakonom propisanu, nadležnost i odgovornost koja se odnosi kako na sustav održavanja i zaštite pomorskog dobra, tako i na sustav gospodarskog korištenja pomorskog dobra.

Uočava se proces da jedinice lokalne samouprave koje bi trebale voditi brigu i pružati pomorskom dobru posebnu zaštitu, ponekad same ne poštuju zakonske propise pa čak pomorsko dobro u iznimnim slučajevima devastiraju (nasipavanje, odlaganje građevinskog materijala, betoniranje obale).

Zato je dosadašnji nekonzistentni model upravljanja pomorskim dobrom Republike Hrvatske generirao izrazito konfliktne situacije na pomorskom dobru, te nije bio u mogućnosti da osigura okvire održivog gospodarskog razvoja.

Kao dobro od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, pomorsko dobro traži jasni i konzistentni sustav upravljanja, održavanja i zaštite, a u cilju održivog gospodarskog korištenja prirodnih resursa mora i morske obale.

Zaključak

Posebno je važno uspostaviti model upravljanja pomorskim dobrom koji će osigurati koordinaciju svih razina državne uprave i lokalne samouprave te pažljivo izbalansirati međusobnu ravnotežu ovlaštenja, nadležnosti i odgovornosti u procesu održavanja, zaštite i gospodarskog korištenja pomorskog dobra.

Autor: Branko Kundih, Hrvatsko pomorsko dobro u teoriji i praksi – Rijeka 2005.


Stavovi autora izneseni su ravno prije deset godina u knjizi “Hrvatsko pomorsko dobro u teoriji i praksi” te oslikavaju model upravljanja koji nije ispunio očekivanja te ga svakako treba promišljeno redefinirati i izmijeniti.

Mišljenja sam da su štetni i neprihvatljivi zakonski prijedlozi na osnovu kojih regionalna samouprava – županija koja predstavlja danas ključnu poveznicu i kontrolni mehanizam između centralne vlasti i lokalne samouprave, gubi sve ingerencije nad upravljanjem i gospodarskim korištenjem pomorskog dobra.

Pravni kontinuitet upravljanja pomorskim dobrom

Nakon donošenja Pomorskog zakonika (N.N. 17/94) koji je stupio na snagu 22. ožujka 1994. pomorskim dobrom je upravljala održavala i pružala zaštitu Republika Hrvatska neposredno i/ili putem županija.

Prethodni postupak za donošenje odluke o koncesiji kao i pripremu nacrta ugovora obavljali su Županijski uredi za pomorstvo. Ubrzo je donesen Zakon o morskim lukama (N.N. 108/95) koji je stupio na snagu 05. siječnja 1996. godine te je stvoren pravni okvir za osnivanje lučkih uprava luka otvorenih za javni promet županijskog i državnog značaja. Nakon stupanja na snagu Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (N.N. 158/03) prestao je važiti Pomorski zakonik u djelu koji uređuje pitanja pomorskog dobra kao i Zakon o morskim lukama.

Na osnovu Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama koji je i danas na snazi pomorskim dobrom upravlja vodi brigu o zaštiti i odgovara Republika Hrvatska neposredno ili putem jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno jedinica lokalne samouprave u skladu s zakonom. Međutim i dalje je isključiva koncesijska nadležnost za gospodarsko korištenje pomorskog dobra ostala u nadležnosti županije odnosno županijske skupštine (prethodni postupak vodi nadležno upravno tijelo u županiji) i Vlade Republike Hrvatske (prethodni postupak provodi Ministarstvo).

  • Nije sporno da su županije u pravnom kontinuitetu ravno 20 godina kompetentno i stručno obavljale poslove vezane uz gospodarsko korištenje i zaštitu pomorskog dobra u granicama svojih nadležnosti.
  • Nije sporno da je današnja kočnica pokretanja održivog gospodarskog razvoja na pomorskom dobru posljedica kontradiktornih rješenja i podnormiranosti Zakona i provedbenih propisa, posebno u sferi neriješenih imovinskopravnih odnosa i postupka utvrđivanja granica pomorskog dobra.
  • Sporno je što predlagač novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ne sagledava dugoročne posljedice svojih radikalnih prijedloga decentralizacije a koji su posljedica ishitrene i nepromišljene političke volje.

Nacrti Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama

Kao što je poznato javna rasprava o Nacrtu Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama održana je početkom 2014. u Rijeci, Zadru, Splitu i Dubrovniku.

Javna rasprava ukazala je i upozorila na izuzetno veliki broj spornih i otvorenih pitanja na pomorskom dobru, međutim sam model upravljanja kao i nadležnost regionalne samouprave na pomorskom dobru zakonski prijedlog nije dovodio u pitanje.

Radna verzija Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama od 17. prosinca 2013. kao i Nacrt Zakona o PDML od svibnja 2014. sadržavali su identično rješenje na osnovu kojeg koncesije za gospodarsko korištenje pomorskog dobra od značaja za županiju daje županijska skupština, odnosno na prostoru pomorskog dobra velikog grada gradsko vijeće velikog grada u trajanju do 20 godina.

U odnosu na postojeće stanje ovakvo rješenje smatram razumnim i prihvatljivim jer veliki gradovi svakako imaju administrativni kapacitet za provedbu složenog postupka davanja koncesija sukladno posebnom zakonu i Zakonu o koncesijama.

Nije postojala ni krajnja pomisao da se regionalnu samoupravu odnosno županije može isključiti iz postupka upravljanja i gospodarenja pomorskim dobrom.

Međutim upravo to se dogodilo.

Nacrt prijedloga Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama iz listopada 2014. kao i zadnji Nacrt ZPDML od 14. siječnja 2015. (nigdje nije objavljen) sadrže po mišljenju autora neprihvatljivu odredbu da samo Vlada Republike Hrvatske i predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave daju koncesije za gradnju i/ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra. Istovremeno se jedinicama lokalne samouprave na prijedlog općinskog načelnika/gradonačelnika prepušta donošenje Plana upravljanja pomorskim dobrom za razdoblje od četiri godine kojega dostavljaju Ministarstvu. Usuglašavanje planova upravljanja regionalnog i lokalnog nivoa je jednostavno napušteno.

Novi Nacrt ZPDML luke posebne namjene redefinira u smislu da se razvrstavaju prema značaju na luke državnog značaja i luke lokalnog značaja. Luke posebne namjene lokalnog značaja definiraju se kao luke čija je ukupna površina kopnenog i morskog dijela manja od 3 ha osim vojnih luka.

U potpunosti se zanemaruje postojanje luka posebne namjene županijskog značaja i ostalih objekata županijskog značaja koji su već ugrađeni u prostorne planove županija. Postavlja se pitanje tko će biti davatelj koncesije na pomorskom dobru, odnosno žele li ili mogu li gradovi/općine provoditi odredbe županijskog prostornog plana, a posebno kada je zahvat u prostoru na području dvije ili više jedinica lokalne samouprave.

Prijedlozi koji generiraju pravni nered

Naprosto su nevjerojatna nova zakonska rješenja i prijedlozi vezani uz model upravljanja pomorskim dobrom sa kojima se danas susrećemo.

Rješenja koja u cijelosti ignoriraju regionalnu samoupravu u sferi upravljanja i gospodarskog korištenja i prenose je u cijelosti na lokalnu samoupravu razaraju upravljačke mehanizme i sam institut pomorskog dobra. Takvi prijedlozi ne predstavljaju primjerenu i promišljenu uspostavljenu ravnotežu nadležnosti ovlaštenja i odgovornosti nego upravo suprotno. Takvi prijedlozi predstavljaju svojevrsnu nepromišljenu improvizaciju s najvrednijim gospodarskim resursom Republike Hrvatske.

Posljedice mogu biti nesagledive.

Smatram da su u velikom djelu upitni administrativni i stručni kapaciteti današnje razmrvljene lokalne samouprave (osim velikih gradova) u postupka davanja koncesija sukladno Zakonu o koncesijama, Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama i provedbenim propisima.

Lokalna samouprava svakako treba imati svoje mjesto i osigurana sredstva u postupku redovnog upravljanja i gospodarenja pomorskim dobrom. Međutim to ne znači da lokalna samouprava može jednostavno supstituirati regionalnu samoupravu odnosno županije.

Scroll to Top