Stvarno pravo korištenja u svjetlu pretvorbe i konverzije u koncesiju na pomorskom dobru

Autor: Kap.d.pl. Branko Kundih dipl.iur.

Polazište u cilju rješenja problema

Kao polazište našeg promišljanja posebno naglašavamo da Republika Hrvatska ne bi smjeli prihvatiti niži stupanj zaštite postojećih korisnika pomorskog dobra i stečenih stvarnih prava po prijašnjim propisima u odnosu na Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima N.N. 19/74 (ZPVDLP) iz doba društvenog vlasništva bivše socijalističke Republike Hrvatske.

To se prvenstveno odnosi na stvarno pravo korištenja kao specifično stvarno pravo kao i zakonita ulaganja pravnih osoba na pomorskom dobru koja su stečena prije i za vrijeme važenja ZPVDLP. Međutim to se odnosi i na fizičke osobe koje su vlasništvo i druga stvarna prava doduše kao iznimke, stekle zakonito po prijašnjim propisima.

Naše zalaganje i prijedlozi idu s ciljem valorizacije zakonito stečenih stvarnih prava na pomorskom dobru i legitimnih očekivanja iz doba društvenog vlasništva, kao i povijesnih stvarnih prava koja su stečena sukladno pravnim propisima tadašnjeg vremena.

To nipošto ne znači da bi danas zagovarali postojanje stvarnih prava i prava vlasništva na pomorskom dobru. Upravo suprotno, kada se radi o pomorskom dobru kao općem dobru smatramo da se apsolutno treba respektirati Ustav i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (ZVDSP), jer na koncu pomorsko dobro je od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku.

Među znanstvenicima, stručnim osobama i gospodarstvenicima dominantno je mišljenje da na pomorskom dobru nije moguće steći pravo vlasništva niti bilo koje drugo stvarno pravo.

Međutim zakonito stečena prava po prijašnjim propisima i legitimna očekivanja korisnika pomorskog dobra, Republika Hrvatska je jednostavno dužna razriješiti i time osigurati minimum pravne sigurnosti. Problem se ne može više ignorirati kao da ne postoji.

Cilj ovog rada je da ukaže i analizira prvenstveno “stvarno pravo korištenja” iz vremena društvenog vlasništva bivše SR Hrvatske, u svjetlu pretvorbe i konverzije u koncesiju na pomorskom dobru i da predloži odgovarajuća rješenja kako bi se ispravilo neodrživo stanje i nepravda, a koja istovremeno predstavlja povredu Ustava Republike Hrvatske.

Pravo korištenja na pomorskom dobru i socijalističko zakonodavstvo

ZPVDLP iz 1974. g. je prvi cjeloviti pravni propis koji je regulirao pravni status pomorskog i vodnog dobra. Zakon je po svojem sadržaju bio refleks tadašnjeg društvenog vlasništva koje je omogućavalo društveno pravnim osobama mogućnost stjecanja prava korištenja, raspolaganja i upravljanja pomorskim dobrom.

Sukladno Zakonu, pomorskim dobrom je upravljala općina, a pravo vlasništva i druga stvarna prava na pomorskom dobru nisu se mogla stjecati po bilo kojoj osnovi.

Međutim postojala je iznimka.

Zakon je omogućavao i štitio na pomorskom dobru “stvarno pravo korištenja u korist društveno pravnih osoba” ne vidjevši pri tome opasnost , obzirom na tadašnji nevlasnički koncept društvenog vlasništva.

Ističemo da su i prije stupanja na snagu ZPVDLP neka privredna poduzeća rješenjima imenovana od strane bivših općinskih skupština nosiocima prava korištenja zemljišta u društvenom vlasništvu (u naravi i pomorskog dobra) a koja su im služila za obavljanje njihove redovne djelatnosti. Korištenje pomorskog dobra davalo se sa ili bez naknade, ali u pravilu bez vremenskog ograničenja (trajno korištenje). U slučaju oduzimanja zemljišta (pomorskog dobra) radi provedbe urbanističkog plana respektirala su se i izvršena ulaganja na pomorskom dobru.

(Tako Rješenje bivše Skupštine općine Opatije od 19. srpnja, 1971. sadrži odredbu da “zemljište (uključujući i pomorsko dobro – kupalište ) navedeno u točki I. ovog rješenja, daje se Privrednom poduzeću Slatina, Opatija, na korištenje bez naknade, s time da u slučaju oduzimanja tog zemljišta radi provedbe urbanističkog plana spomenutom poduzeću ne pripada pravo na naknadu za to zemljište, osim za korisno uložene investicije. )

Međutim, pravo korištenja kao specifično stvarno pravo iz doba društvenog vlasništva imalo je sukladno ZPVDLP istovremeno i obvezno pravni značaj (svojevrsni pandan današnjim koncesijama).

Radilo se o istom nazivu za dva potpuno različita prava na pomorskom dobru.

Zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Snježana Frković u “Prikazu otvorenih pitanja u odnosu na pomorsko dobro, 2000.god.” je smatrala da je ZPVDLP koristio jezično identične pojmove – pravo korištenja pomorskog dobra koje je imalo obvezno pravni karakter i zapravo je značilo pravo na korištenje koje se trebalo knjižiti kao teret na listu “C” u zemljišnim knjigama, te parastvarno pravo koje se knjižilo uz oznaku društvenog vlasništva u listu “B” u vlastovnici. Dakle, egzistirala su dva prava korištenja različitog pravnog značenja, što je kod interpretacije zakona stvaralo zbrku.

Kontradiktornost i nedosljednost zakonskog teksta je bila očigledna, ali je na koncu u ono vrijeme to bilo pragmatično rješenje koje po našem mišljenju nije moglo ugroziti nevlasnički koncept društvenog vlasništva. S druge strane pravo korištenja kao obvezno pravni odnos i pravo korištenje kao stvarno pravo odgovaralo je tadašnjem modelu upravljanja i gospodarenja pomorskim dobrom.

Dramatična dimenzija takvog stanja eskalirala je tek ukidanjem društvenog vlasništva i pokretanjem postupka pretvorbe društvenog kapitala, te konverzijom prava korištenja u koncesije na pomorskom dobru.

Činjenica da je zakonodavac nepromišljeno i brzopleto zanemario povijesno naslijeđeno stanje i zatečena prava i legitimna očekivanja na pomorskom dobru kako u postupku pretvorbe, tako i u postupku konverzije prava korištenja u koncesiju.

Stanje pretvorbe na pomorskom dobru najslikovitije je opisala tadašnja zamjenica županijskog državnog odvjetnika Dubravka Vukmanović u svom referatu “Pretvorba i privatizacija na pomorskom dobru 2005.” u kojem je među ostalim upozorila:

Zakon o pretvorbi niti jednom odredbom nije se osvrnuo na pomorsko dobro, niti na određena prava (stvarne prirode) društvenih poduzeća na pomorskom dobru koja su nastala i postojala prema tada važećim propisima i kao takva bila vođena u aktivi poduzeća i za koja su poduzeća imala valjane dokaze o pravu korištenja.”

Takav pristupa u procesu same pretvorbe imati će nesagledive posljedice u postupcima koji su slijedili, a odnosili su se na konverziju prava korištenja u koncesije na pomorskom dobru.

Upravo gospodarstvenici koji su imali najsigurniju pravnu poziciju stečenu po prijašnjim propisima koju im je osiguravalo “stvarno pravo korištenja” s vremenski neograničenim rokom trajanja, kako ćemo vidjeti dovedeni su u istu pravnu poziciju s gospodarskim subjektima kojima je pravo na korištenje pomorskog dobra isteklo.

Mislimo da je država povrijedila svoju ustavnu obvezu da svim poduzetnicima osigura jednak pravni položaj na tržištu.

Pravo korištenja kao stvarno pravo sui generis

Teorija bivšeg društvenog vlasništva priklanjala se stavu da je pravo korištenja stvarno pravo čiji sadržaj se izvršava kroz ovlaštenja titulara na tom pravu. Tako jedan od vodećih teoretičara tadašnjeg vremena Martin Vedriš u “Osnovama imovinskog prava” 1977. g. navodi:

“Pravo korištenja ima sve osnovne karakteristike stvarnog prava. Osim toga pravo korištenja ne može se ni po načelima ni po sadržaju poistovjećivat ni sa jednim do sada postojećih stvarnih prava. Stoga smatramo da je pravo korištenja novo samostalno stvarno pravo.”

Bivši ZPVDLP je pravo korištenja tretirao kao stvarno pravo obzirom da je članak 88. prijelaznih i završnih odredbi izrijekom propisao:

“Ako na dan stupanja na snagu ovoga zakona na pomorskom dobru postoji pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo osobe, osim prava korištenja koja je to pravo stekla na osnovi valjanog naslova i načina stjecanja tog prava, općinski javni pravobranilac će na prijedlog ovlaštenog općinskog organa, nakon uspostavljanja katastra pomorskog dobra pokrenuti postupak za eksproprijaciju određenog objekta ili prava na pomorskom dobru.

Ako vlasnik određenog pomorskog dobra ili naslovnik drugog stvarnog prava na takvom dobru, osim prava korištenja, ne može dokazati da je to pravo stekao prije stupanja na snagu Osnovnog zakona o iskorištavanju luka i pristaništa (“Službeni list SFRJ”, broj 24/61), općinski javni pravobranilac će putem redovite sudske parnice zatražiti da se to dobro upiše u katastar pomorskog dobra kao pomorsko dobro. Ova osoba nema pravo na naknadu štete, već može objekte, odnosno prinove, koje je izgradila, odnosno izvršila na tom dobru, ukloniti, ukoliko ja to, po prirodi stvari, tehnički moguće učiniti bez štete po pomorsko dobro.”

ZPVDLP je člankom 88. zaštitio postojeća stvarna prava korištenja na pomorskom dobru te istovremeno otvorio prostor za stjecanje novih stvarnih prava. U tom smislu bivši ZPVDLP je u čl. 35 propisao da korisnik (javne) luke ima pravo prvokupa objekata koji se nalaze na području luke koja mu je dana na korištenje. (U teoriji kako smo vidjeli neki autori koriste izraz (para stvarno pravo za stvarno pravo korištenja u sustavu društvenog vlasništva).

U svrhu izgradnje luka posebne namjene općine su donašale odluke o davanju trajnog korištenja pomorskog dobra pravnim osobama na osnovu članka 42. ZPVDLP koji je propisivao da općinska skupština može organizaciji udruženog rada, drugoj pravnoj osobi ili državnom organu odlukom dati na korištenje pomorsko dobro ili dio tog dobra radi izgradnje posebne luke. Korisniku se je dodjeljivalo pomorsko dobro na neodređeno vrijeme sve dok se bavi privrednom djelatnošću, a istovremeno na temelju odluke i ugovora, pravo korištenje upisivalo se je u zemljišne knjige. U takvim slučajevima nema sumnje da se je radilo o svojevrsnom stvarnom pravu korištenja sui generis.

Šef Katedre Pravnog fakulteta u Splitu Dragan Bolančau zaključku analize “Problem stvarnih prava na pomorskom dobru”, 2015. god. ističe da jeZPVDLP iz 1974. god., od načela brisanja prava vlasništva i drugih stvarnih prava propisao iznimku u pogledu stvarnog prava korištenja (čl. 88.). Zakon je dopuštao stjecanje stvarnih prava korištenja na objektima na pomorskom dobru, osobito u korist društvenopravnih osoba, kojima su objekti bili osnovna sredstva. Nadalje Bolanča konstatira da nažalost, tu iznimku nisu sadržavala zadnja dva zakona, donesena nakon ukidanja režima društvenog vlasništva (PZ iz 1994. god. i ZPDML iz 2003. god.).

Zaštita stvarnih prava na pomorskom dobru

Gospodarski subjekti koji su na zakoniti način stekli pravo korištenja kao specifično stvarno pravo na pomorskom dobru u doba društvenog vlasništva te izvršili zakonitu pretvorbu društvenog kapitala na pomorskom dobru, legitimno su očekivali da će se njihova stečena prava na odgovarajući način biti valorizirana.

Nažalost to se nije dogodilo.

U pravnoj teoriji se ističe da se stečenim pravima mogu smatrati prava koja su stečena na osnovi nadležnog tijela pa kasnija promjena propisa ne smije i ne može utjecati na subjektivno pravo nastalo na temelju bivšeg propisa.

U cilju zaštite zakonito stečenih stvarnih prava na pomorskom dobru smatramo da je nedopustivo i neodrživo što niti jedan propis Republike Hrvatske sve do danas nije odgovorio na pitanje koje pravne i fizičke osobe su stvarno pravo korištenja i pravo vlasništva na pomorskom dobru stekle na osnovu valjanog naslova i načina stjecanja.

Sudac Vrhovnog suda RH Jadranko Jug u razmatranju “Stvarnih prava na pomorskom dobru” (Zbornik, PFR – 2013.)je smatrao da je ZPVDLP u odnosu na ZPDML pravilnije rješavao pitanje mogućnosti postojanja stvarnih prava na nekretninama koje bi inače bile dio pomorskog dobra, iz razloga što je predviđao izvlaštenje kod valjanog stjecanja stvarnih prava koje se moglo utvrditi samo u parnici, a jedini je definirao vremensku granicu za mogućost valjanog stjecanja stvarnih prava na pomorskom dobru.

Ne samo da niti jedan propis do danas nije odgovorio na pitanje valjanog naslova i načina stjecanja stvarnih prava na pomorskom dobru nego je ZPDML otvorio prostor za brisanje stečenih stvarnih prava bez sudske zaštite.

Člankom 118. ZPDML bilo je omogućeno da se upisanom knjižnom vlasniku briše pravo vlasništva ili drugo stvarno prava s faktičnim učincima izvlaštenja, a bez prethodne mogućnosti sudjelovanja u sudskom parničkom postupku, u kojemu bi mu bila omogućena zaštita njegovih prava.

Zato ne čudi da je Ustavni sud Republike Hrvatske Odlukom od 4. listopada 2011. ukinuo dijelom odredbe članka 118. danas na snazi ZPDML jer se radilo o svojevrsnom procesnom nasilju kojem je bilo omogućeno da državni odvjetnik podnese prijedlog zemljišnoknjižnom sudu radi brisanja upisa prava vlasništva ili drugog stvarnog prava na pomorskom dobru.

Olga Jelčić sutkinja Vrhovnog suda RH u mirovini na stranicama ovog PORTALA je upozorila da su razlozi ukidanja dijelom odredbi čl. 118. ZPDML bili prvenstveno procesne naravi, tako da su i nadalje ostala otvorena bitna materijalna pitanja kao što su pretpostavke valjanog stjecanja zatečenih zemljišnoknjižnih upisa vlasništva ili drugih stvarnih prava na pomorskom dobru.

Sve to ukazuje i dokazuje da je danas na snazi ZPDML neprihvatljivo podnormiran u rješavanju ključnih imovinskopravnih pitanja na pomorskom dobru.

Za razliku od ZPDML bivši ZPVDLP je izrijekom propisao sudsku zaštitu i vremensku granicu stjecanja stvarnih prava, dok je pravo korištenja kao stvarno pravo na pomorskom dobru, izuzeo odnosno zaštitio.

Upravo zato rješenja ZPDML su definitivno bila korak natrag u odnosu na ZPVDLP iz sustava društvenog vlasništva.

Dosadašnje zakonodavstvo Republike Hrvatske o pomorskom dobru (PZ i ZPDML) jednostavno je apstrahiralo zakonito stečena stvarna prava i legitimna očekivanja, uključujući i stvarno pravo korištenja, niti ih nije pokušalo ozbiljno razriješiti.

Tako Dragan Bolanča ističe da PZ donesen 1994. u odredbi čl. 1038. ništa nije govorio o stečenom “stvarnom pravu korištenja” iz ZPVDLP.

S druge strane kako smo rekli člankom 118. danas na snazi ZPDML bilo je omogućeno da se upisanom knjižnom vlasniku briše pravo vlasništva ili drugo stvarno prava s faktičnim učincima izvlaštenja sve do intervencije Ustavnog suda.

Zaista je neshvatljivo da u zadnjem Prijedlogu zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (MMPI iz rujna 2018.) koji je čak bio na raspravi u Hrvatskoj gospodarskoj komori uočavamo u čl. 46. neprihvatljivo rješenje vezano za postojeće upise u zemljišnoj knjizi:

“Upis pomorskog dobra u zemljišnu knjigu provodi se, neposrednom primjenom zakona, na temelju odluke suda kojom se utvrđuje da je neka nekretnina u statusu pomorskog dobra, na temelju akta kojim se utvrđuje status i granica pomorskog dobra.

Zemljišnoknjižni sud će na prijedlog općinskog državnog odvjetništva, neposrednom primjenom zakona, provesti upis kojim se čini vidljivim pomorsko dobro u vlastovnici zemljišnoknjižnog uloška, na svim nekretninama koje u zemljišnoj knjizi u posjedovnici zemljišnoknjižnog uloška imaju naznačenu kulturu pomorsko dobro iz članka 3. ovog Zakona bez obzira na postojeće upise u zemljišnoj knjizi”.

Ovaj Prijedlog opet šalje poruku kao ČUDNOVATI KLJUNAŠ NA POMORSKOM DOBRU da će se neposrednom primjenom zakona upisati pomorsko dobro ako se radi o kulturi pomorskog dobra bez obzira na postojeće upise prava vlasništva i drugih stvarnih prava.

Kada se radi o kulturi pomorskog dobra kao što je morska obala, autor ovog teksta zastupa mišljenje što je obrazložio na stranicama ovog PORTALA da sama kultura nikako ne mora značiti i ne znači, da se nesporno radi o pomorskom dobru sukladno zakonskim propisima. Nevjerojatno da je predlagač ZPDML (N.N. 158/03) koji je nota bene donesen po hitnom postupku bio godinama prije upozoravan od znanosti i struke da je definicija morske obale znanstveno neutemeljena.

(Jedan od vodećih znanstvenika pomorskog prava Branko Jakaša analizirajući Pomorski zakonik iz 1994. je smatrao da je definicija morske obala kontradiktorna i nejasna, koju je kasnije preuzeo ZPDML).

Jadranko Jug zastupa mišljenje da ako je neka zemljišna čestica upisana u zemljišne knjige s oznakom kulture u posjedovnici kao plaža, to još uvijek ne mora značiti da je ta zemljišna čestica ili njezin dio pomorsko dobro. Jug smatra da je za pripadnost nekretnine pomorskom dobru bitna stvarna i faktična funkcionalna veza s morem, odnosno u slučaju plaže treba utvrditi da se zaista radi o nekretnini i zemljišnoj čestici koja služi u tu svrhu.

Ovakav pristup zagovaramo godinama i on je prvenstveno na tragu samog pojma morske obale i na koncu pravne sigurnosti.

Zaključno smatramo da je apsolutno neprihvatljivo da se upisi pomorskog dobra provode na osnovu kulture pomorskog dobra neposrednom primjenom zakona. Radi se o pravnoj presumpciji bez zakonskog uporišta, odnosno o simplificiranom pragmatičnom pristupu koji u konačnosti rezultira izuzetno ozbiljnim posljedicama, prvenstveno u sferi imovinskopravnih odnosa na pomorskom dobru.

Zaštita stvarnih prava iz perspektive društvenog vlasništva SR Hrvatske

ZPVDLP iz sustava društvenog vlasništva je člankom 88. kako smo već rekli zaštitio postojeća stvarna prava korištenja na pomorskom dobru, te istovremeno otvorio prostor za stjecanje novih stvarnih prava. Istovremeno je propisao postupak vezan za zatečena prava vlasništva i druga stvarna prava po prijašnjim propisima.

S druge strane danas na snazi ZPDML je odredbom čl. 118. omogućio da se osobi s valjanim načinom stjecanja briše stvarno pravo i upiše pomorsko dobro, bez sudske zaštite i bez provedbe postupka izvlaštenja.

Na tom tragu kako smo vidjeli je i Prijedlog ZPDML iz 2018.

Takva situacija je zbunjujuća, posebno ako pogledamo promišljanja zaštite vlasničkih prava iz perspektive društvenog vlasništva bivše SR Hrvatske.

Na osnovu vjerodostojne danas već povijesne dokumentacije, uočavamo da su postojale ozbiljne tendencije u sustavu društvenog vlasništva u cilju proširenja zaštite prava bivših vlasnika zemljišta koje je prestalo biti privatno, a ulazilo je u pravni režim opće upotrebe kao pomorsko dobro.

Tadašnje Javno pravobranilaštvo SRH uputilo je 17.06.1981. Jp.114/81 Izvršnom Vijeću Sabora tadašnje SR Hrvatske “Neke primjedbe u vezi sa primjenom Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima” (ZPVDLP)

Među ostalim u primjedbama Javno pravobranilaštvo navodi:

“Iz navedenih zakonskih propisa (ZPVDLP ) proizlazi da će pojas pomorskog dobra koji će općinska skupština zahvatiti dosadašnju obalu, ali i zemljište u privatnom i društvenom vlasništvu, na kojem postoji veliki broj izgrađenih stambenih i drugih objekata u privatnom vlasništvu, a isto tako i objekata u društvenom vlasništvu (luke, zgrade, i postrojenja radnih organizacija, hoteli, odmarališta i dr. )… Prema navedenom zakonskom propisu zemljište koje će zahvatiti pojas pomorskog dobra prestaje biti privatno vlasništvo i postaje društveno vlasništvo u općoj upotrebi. U vezi sa izloženim postavlja se pitanje naknade bivšem vlasniku za zemljište koje će postati pomorsko dobro i prema tome dobro u općoj upotrebi. Članak zakona 88. Zakona govori o eksproprijaciji, ali o eksproprijaciji određenog objekta ili prava na pomorskom dobru, ali ne i o eksproprijaciji za zemljište koje je postalo pomorsko dobro. Mišljenja smo da bi obzirom na propis članka 113. Ustava SR Hrvatske bivši vlasnik imao pravo na naknadu, te bi o tome trebao sadržavati odredbu i Zakon o pomorskom dobru”.

Dolazimo do zaključka da Republika Hrvatska koja Ustavom jamči pravo vlasništva, a poduzetnička i tržišna sloboda predstavljaju temelj gospodarskog ustroja kao najviša vrijednost, pruža niži stupanj zaštite pravu vlasništva i drugih stvarnih prava na pomorskom dobru stečenim po prijašnjim propisima, nego nevlasničko pravni sustav društvenog vlasništva bivše SR Hrvatske.

Pretvorba na pomorskom dobru

Ustav Republike Hrvatske je uspostavio i trasirao vlasnički koncept po uzoru na pravne sustave zapadne demokracije, što je rezultiralo potrebom donošenja propisa kojim su se društvena poduzeća, kao poslovni subjekti pretvorila u poduzeća s poznatim vlasnikom.

Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća N.N. 19/91 (ZPDP ) stupio je na snagu 1. svibnja 1991.g. u vrijeme kada je još uvijek bio na snazi ZPVDLP iz 1974., a odredbe budućih zakona o pomorskom dobru još nisu bili na vidiku (Pomorski zakonik N.N. 17/94. i Zakon o morskim lukama N.N. 108/95).

Iako je posebnu pozornost hrvatske javnosti privlačila pretvorba poduzeća na pomorskom dobru još jednom ponavljamo da se ZPDP niti jednom odredbom nije osvrnuo na pomorsko dobro niti na određena stečena prava društvenih poduzeća na pomorskom dobru.

Tako je Privredni Vjesnik postavio 27. ožujka, 1995. g. pitanje zamjenici resornog Ministarstva kako se moglo dogoditi da je Fond za privatizaciju išao u pretvorbu i privatizaciju na pomorskom dobru, kad se već uveliko radilo na Pomorskom zakoniku, a ni pojam pomorskog dobra nije od jučer.

U ocjeni pretvorbe na pomorskom dobru autor ovog teksta u knjizi Hrvatsko pomorsko dobro u teoriji i praksi, HHI, 2005. među ostalim je smatrao, da je gordijski čvor zapetljan je na počecima pretvorbenog puta, obzirom da su kreatori Zakona o pretvorbi kao i u njezinoj provedbi generirali na pomorskom dobru svojevrsni pravni kaos koji traje sve do danas. Međutim sam proces pretvorbe na pomorskom dobru nije smio započeti niti se provoditi, a da istovremeno nisu doneseni propisi koji bi cjelovito regulirali prava i posljedice pretvorbe.

Na početku pretvorbe bilo je niz neprihvatljivih postupanja od strane HFP koja su rezultirala čak nizom upisa prava vlasništva na samom pomorskom dobru.

Izrazito opravdani kritičari takvog stanja bili su bivši dekan Pravnog fakulteta u Rijeci, Vinko Hlača i zamjenik županijskog Državnog odvjetnika u Rijeci Jakob Nakić (Zaštita pomorskog dobra od neobuzdane privatizacije u postupku pretvorbe, 2007.) Njihov rad je prvenstveno bio fokusiran na nezakonite upise prava vlasništva na pomorskom dobru, te je izazvao veliku pažnju stručne i šire javnosti.

Vezano uz pretvorbu i stjecanje prava vlasništva Upravni sud Republike Hrvatske Us-3733/94 je bio jasan:

“Unošenjem vrijednosti nekretnina u kapital društva ne određuje se pravo vlasništva na tim nekretninama, niti je Hrvatski fond za privatizaciju ovlašten utvrđivati vlasništvo na nekretninama, već je u fazi donošenja rješenja o namjeravanoj pretvorbi ovlašten paziti na realnost procjene kapitala i s tim u vezi vrijednosti dionica na tržištu.”

Nakon prvobitnih lutanja Hrvatski fond za privatizaciju je u postupku pretvorbe poduzeća na pomorskom dobru uključivao u procjenu “vrijednost ulaganja u objekte” ne pod stavkom nekretnine već pod stavkom dugoročna ulaganja.

Stupanjem na snagu ZPDML 2003. na važnost tog neriješenog pitanja posebno je upozorila zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Danica Damjanović u zaključku analize imovinskopravnih odnosa na pomorskom dobru, te je među ostalim istakla:

“Svakako treba napomenuti da Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama nije riješio najvažnije dvojbeno pitanje u primjeni Pomorskog zakonika, a to je pitanje prava trgovačkih društava nastalih pretvorbom društvenih poduzeća koja su poslovala na pomorskom dobru, te koja su u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe, koja se provodila po Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća, u stavci aktive iskazala ulaganja na pomorskom dobru, što im je Hrvatski fond za privatizaciju odobrio. Ovo neriješeno pitanje, s jedne strane otežava poslovanje ovih trgovačkih društava, a s druge strane ne daje mogućnost donošenja odgovarajuće odluke tijelima koja su ovlaštena i dužna štititi pomorsko dobro.”

Pretvorba i stvarno pravo korištenja pomorskog dobra bez vremenskog ograničenja

Postavlja se pitanje da li su procjene ulaganja poduzeća na pomorskom dobru Hrvatskog fonda za privatizaciju u postupku pretvorbe bile realne, kada se radilo o stvarnom pravu korištenja bez vremenskog ograničenja korištenja pomorskog dobra.

Obzirom na nevlasničko pravni režim pomorskog dobra svaka procjena ulaganja kapitala gubi ekonomski smisao i nije realna procjena, a s tim u svezi i vrijednost dionica na tržištu, ako se nije vodilo računa o vremenskom trajanju korištenja pomorskog dobra. Međutim u postupku pretvorbe na pomorskom dobru u procjeni vrijednosti poduzeća o tome se nije vodilo računa. U takvom slučaju prvenstveno su bili pogođeni korisnici stvarnog prava korištenja bez vremenskog ograničenja, a koji su faktički uživali trajno korištenje pomorskog dobra.

Potrebno je upozoriti da nakon isteka koncesije, prava na korištenje pomorskog dobra prestaju.

Procijenjeni kapital tim danom postaje mrtav kapital ako se koncesija ne produži i predstavlja apsolutni gubitak za trgovačko društvo.

Zakonodavac i Hrvatski fond za privatizaciju jednostavno nije respektirao ključno stečeno pravo na pomorskom dobru a to je “dužina trajanja prava korištenja pomorskog dobra po prijašnjim propisima”.

Na ta pitanja je upozoravala Dubravka Vukmanović koja je među ostalim smatrala da u trenutku započinjanja procesa pretvorbe i privatizacije je bio veliki raskorak između normativnog uređenja pomorskog dobra i faktičnog stanja, te određenih stečenih prava (stvarne prirode) društvenih poduzeća na pomorskom dobru.

Gordan Stanković i Iva Tuhtan Grlić u svojoj analizi “Posljedice uračunavanja vrijednosti ulaganja u objekte na pomorskom dobru u određenju iznosa temeljnog kapitala društva u postupku pretvorbe društvenog poduzeća u društvo kapitala, HAZU – Zagreb, 2018.” pitanje vremenskog trajanja korištenja pomorskog dobra posebno apostrofiraju kao presudni faktor na procjenu vrijednosti poduzeća te među ostalim navode:

“Konačno, treba istaknuti i to da trajanje prava na korištenje pomorskog dobra nije bilo od utjecaja na procjenu vrijednosti poduzeća u postupku pretvorbe, a čini se da je trebalo biti. Naime, pored visine ulaganja u pomorsko dobro, osnovica za procjenu vrijednosti i posljedično za emisiju dionica, trebalo je biti i samo pravo na korištenje pomorskog dobra, a čija je vrijednost bila proporcionalna njegovu trajanju. Zapravo je upravo vrijeme kroz koje će se ulaganjima oplemenjeno pomorsko dobro moći eksploatirati trebalo biti presudno za procjenu vrijednosti takvih društvenih poduzeća. Pravo korištenja kao takvo, pa time i njegovo vremensko trajanje, nije se međutim ni spominjalo, i bilo je, čini se (barem za neke stjecatelje dionica i udjela) nepoznata varijabla”.

Smatramo da su korisnici stvarnog prava korištenja pomorskog dobra bez vremenskog ograničenja bili dvostruko oštećeni i dovedeni u neravnopravni položaj. Prvi puta u postupku pretvorbe, što stvarno pravo korištenje bez vremenskog ograničenja trajanja nije valorizirano u procjeni vrijednosti društvenih poduzeća, a drugi puta kako ćemo vidjeti u postupku konverzije stvarnog prava korištenja bez vremenskog ograničenja trajanja u koncesiju na pomorskom dobru. Smatramo da je trajno korištenje pomorskog dobra ključno stečeno pravo po prijašnjim propisima koje je zakonodavac trebao respektirati i valorizirati.

Konverzija prava korištenja u koncesiju na pomorskom dobru i legitimna očekivanja

Zakonodavac posebno u procesu konverzije prava korištenja u koncesiju na pomorskom dobru nije pravio razliku (iako je trebao), između “stvarnog prava korištenja” koje je sadržavalo vremenski trajno korištenje pomorskog dobra, od “prava korištenja” kao prava na korištenje obvezno pravnog značaja (pandan današnjim koncesijama), a koja su bila ograničena vremenskim rokom trajanja, ili je vremenski rok trajanja korištenja pomorskog dobra čak istekao.

U postupku konverzije čl. 65. bivšeg Zakona o morskim lukama je tako propisivao da ako odluka o davanju na korištenje pomorskog dobra u luci posebne namjene nema označen rok trajanja ili je on istekao, odluku i ugovor o koncesiji kojim se zamjenjuje ranija odluka donosi tijelo iz članka 28. stavka 3. ovoga Zakona.

Nositelji stvarnog prava korištenja koje je bilo trajne naravi (nije bio označen rok trajanja) našli su se u istoj startnoj poziciji kao korisnici kojima je rok za korištenje luke posebne namjene istekao. Jedna i druga grupa korisnika pomorskog dobra u konverziji prava korištenja bili su u cijelosti izjednačeni.

Korisnici pomorskog dobra kojima je rok korištenja pomorskog dobra istekao vjerojatno su bili ili su trebali biti svjesni, da njihova prava na pomorskom dobru više ne postoje. Ali gle čuda, dovoljno da su takvi korisnici imali pravnu osnovu korištenja, a pitanje da li je rok trajanja korištenja istekao bilo je irelevantno za davatelje koji su provodili konverziju prava korištenja u koncesije na pomorskom dobru.

S druge strane teško je zamisliti da su korisnici koji su uživali trajno korištenje pomorskog dobra, odnosno njihovi pravni sljednici nakon pretvorbe na pomorskom dobru, a koji su imali legitimna očekivanja na izlaznim vratima iz socijalističkog nevlasničkog koncepta društvenog vlasništva u vlasnički koncept tržišne ekonomije mogli i predvidjeti, da će njihova stečena prava na pomorskom dobru biti dovedena u pitanje u postupku konverzije u koncesiju.

Istini za volju u momentu pretvorbi još uvijek nije bilo saznanja (a trebalo se znati) o modelu konverzije prava korištenja u koncesije na pomorskom dobru. Pomorski zakonik stupio je na snagu 22. ožujka, 1994. a Zakon o morskim lukama 05. siječnja 1996. To je zasigurno jedan od najvećih propusta vezanih uz zakonodavstvo pomorskog dobra.

Očigledno da su zakonska rješenja vezana uz konverziju stvarnog prava korištenja u koncesiju dovela u zabludu mnoge dioničare trgovačkih društava koji su od strane davatelja koncesija Vlade RH, županija, dovedeni pred gotov čin; uzmi ili ostavi koncesiju. Mnogi su se opravdano osjećali prevarenim.

Pri tome se ne smije zaboraviti činjenica da su korisnici stvarnog prava korištenja koji su uživali trajno korištenje, a koji su u pravilu velikim djelo sukladno zakonskim propisima gradili na pomorskom dobru, imali drugačiji investicijski pristup, ciljeve i motive. Njihova dinamika i poslovna promišljanja vezana uz ulaganja na pomorskom dobru su bila dugoročno fokusirana. To je sasvim razumljivo jer su i očekivanja gospodarskog korištenja pomorskog dobra bila dugoročna, uvjerenjem korisnika da su njihova ovlaštenja vezana uz “trajno korištenje pomorskog dobra” neupitna.

Upravo zato korisnici trajnog korištenja pomorskog dobra su imali legitimna očekivanja da će njihova stečena prava u postupku konverzije biti vrednovana, u najmanju ruku isto kao i u sustavu društvenog vlasništva.

Gordan Stanković i Iva Tuhtan postavljaju jedno od ključnih pitanja kada se radilo o pravu na korištenje pomorskog dobra koje je bilo bez vremenskog ograničenja:

“Jesu li dioničari, odnosno stjecatelji udjela u postupku pretvorbe znali, mogli znati ili trebali znati da će pravo na korištenje pomorskog dobra biti ograničenog trajanja ili su mogli očekivati da će ono biti vremenski neograničeno, odnosno da će se automatizmom produljivati? Jesu li očekivanja dioničara i stjecatelja udjela bila legitimna?

Dioničari, odnosno stjecatelji udjela ovih trgovačkih društava u trenutku pretvorbe zasigurno nisu očekivali da će pravo na korištenje pomorskog dobra koje je bilo bez vremenskog ograničenja postati vremenski ograničeno, posebice ne na rokove od 12 godina ili kraće u slučaju luka od županijskog značaja. Osim što su mogli razumno očekivati da će luku nautičkog turizma trgovačko društvo čiji su dioničari nastaviti iskorištavati bez vremenskog ograničenja, njihovo je očekivanje, čini se, bilo i legitimno.”

Već smo spomenuli da teorija o stečenim pravima smatra da prava koja su stečena od strane nadležnog tijela, kasnije promjene propisa ne smiju i ne mogu utjecati na subjektivno pravo nastalo na temelju bivših propisa.

U tom smislu legitimna očekivanja moraju biti razumna i korespondirati s javnim interesom.

Predstojnik Katedre za upravno pravo u Rijeci, Dario Đerđa u analizi “Zaštite legitimnih očekivanja u upravnom pravu, PFR. 2013.” među ostalim postavio je pitanje trebaju li pojedincima kojima je ranije, u skladu s prijašnjim pravnim režimom priznato kakvo pravo ili su sukladno prijašnjem režimu osnovano očekivali ostvarivanje nekoga prava te se nalazili u specifičnom pravnom položaju, omogućiti ostvarivanje toga prava, premda ono nije usklađeno s novim pravnim režimom. Đerđa smatra da se u naravi zaštite legitimnih očekivanja krije odgovor na pitanje može li se pojedinac osloniti na dosljednost pravnog poretka te se pouzdati u njegov kontinuitet i predvidivost. U ovoj dvojbi ogleda se kompleksnost nekoliko važnih pravnih načela koja nerijetko u pravnim sustavima država imaju i ustavno značenje. Nesporno je kako pravo mora ponuditi određenost i dosljednost u postupanju i odlučivanju, jer se samo tako pojedinci mogu držati pravnih pravila.

Kompromis nema alternative

Treba upozoriti da koncesija sukladno ZPDML prestaje istekom vremena za koje je dana. Nakon prestanka koncesije ako je ovlaštenik koncesije izgradio nešto na pomorskom dobru ima pravo uzeti prinove koje je izgradio, ako one nisu trajno povezane s pomorskim dobrom i ako je to moguće po prirodi stvari i bez veće štete za pomorsko dobro.

Postavlja se pitanje, što bi se moglo desiti s postojećim koncesijama nakon isteka vremena i njihovog prestanka. Problem se prvenstveno odnosi na ovlaštenike koncesija koji su po prijašnjim propisima uživalistvarno pravo korištenja koje vremenski nije bilo ograničeno.

Posljedice mogu biti istinski dramatične, te mogu rezultirati stečajem pa čak likvidacijom trgovačkog društva.

Da li bi to značilo da nakon isteka koncesije korisnici pomorskog dobra koji su na primjer izgradili luku posebne namjene ili druge objekte, izvršili pretvorbu i kontinuirano ulagali, imali trajno korištenje pomorskog dobra po prijašnjim propisima, mogu jednostavno uzeti prinove ako je moguće te napustiti izgrađeni prostor pomorskog dobra, unatoč tome što njihova zakonito stečena prava i na koncu legitimna očekivanja u konverziji nisu bila odgovarajuće valorizirana (a trebala su biti).

Mislimo da je takva opcija neprihvatljiva i nije realna.

Očigledno bi se radilo o stjecanju bez osnove, a sporovi koji bi uslijedili zasigurno bi dugotrajno blokirali sam prostor i imovinu na pomorskom dobru. Takve situacije već sada imamo na pojedinim lokalitetima pomorskog dobra.

Davatelji koncesija ne mogu disponirati pomorskim dobrom na kojem su izvršena zakonita ulaganja kapitala, obzirom na odredbu Ustava RH na osnovu koje se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom ili drugim pravnim aktom. Jednostavno ne može se raspisati javno prikupljanja ponuda na tuđem zakonito stečenom kapitalu.

Gordan Stanković i Iva Tuhtan Grlić donose zaključak da je možda najugroženiji upravo interes Republike Hrvatske obzirom da po isteku koncesije, davatelj koncesije moći će sukladno ZPDML dati novu koncesiju tek nakon što je utvrđena granica pomorskog dobra i provedena u zemljišnim knjigama, a ovo će biti nemoguće provesti dok nisu sređena imovinsko pravna pitanja na tom zemljištu.

Mislimo da konačno mora doći do kompromisa koji će istovremeno zadovoljiti interese korisnika stečenih prava i nosioca vlasti na pomorskom dobru. U tom smislu od presudnog je značaja spoznaja vlastitih interesa, ciljeva i realnih mogućnosti.

Rješavanje imovinskopravnih odnosa koje prate efikasni kontrolni mehanizmi je prioritet ako želimo osigurati gospodarski iskorak i zaštitu pomorskog dobra.

Pravo vlasništva fizičkih osoba

Potrebno je upozoriti da se problem stečenih prava odnosi i na povijesna vlasnička prava fizičkih osoba na pomorskom dobru koja su na zakoniti način stečena (kao iznimke od pravila sukladno Naredbi iz 1914. i Uredbi sa zakonskom snagom iz 1939.) a čiji upisi još uvijek egzistiraju u zemljišnim knjigama.

Tako sukladno Uredbi nitko nije mogao da stekne državinu, svojinu ili drugo stvarno pravo na pomorskom javnom dobru, osim ako Ministarstvo saobraćaja, po saslušanju nadležne Kr. banske uprave kao i drugih zainteresiranih vlasti donese odluku da se s odnosnog pomorskog javnog dobra skida ovo njegovo obilježje i odredi uslove sticanja svojine ili drugih stvarnih prava na odnosnu površinu.

Ističemo Rješenje Rev 887/04-02 iz 2004. Vrhovnog suda RH koji je zastupao stajalište da ako nije pokrenut postupak izvlaštenja prema čl. 1038. Pomorskog zakonika tužitelj u ostvarivanju svojih vlasničkih prava može u parnici ostvarivati naknadu za oduzeto zemljište.

Prijedlog rješenja de lege ferenda

Buduće zakonodavstvo pomorskog dobra nužno treba urediti i valorizirati zakonito stečena prava i legitimna očekivanja korisnika pomorskog dobra po prijašnjim propisima prvenstveno “stvarno pravo korištenja” kao stvarno pravo sui generis, bez vremenskog ograničenja trajanja.

Mišljenja smo da bi model dugoročnog produženja koncesija kao prvenstvene koncesije trebao predstavljati prvu opcija u cilju rješenja problema, dok bi koncesijska naknada trebala prvenstveno ovisiti od procjene dosadašnjih izvršenih ulaganja, kao i planiranih budućih ulaganja na pomorskom dobru.

Bila bi to svojevrsna kompenzacija za propuste u pretvorbi i konverziji stvarnog prava korištenja bez vremenskog roka trajanja u koncesiju na pomorskom dobru.

Ponavljamo da je problem izrazito slojeviti te treba otvoriti mogućnost rješavanja sporova i izvansudskim putem (nagodbom) s Republikom Hrvatskom kao nositeljem vlasti na pomorskom dobru.

(Dugoročno produženje koncesija koje predlažemo nikako ne možemo miješati s produženjima u slučajevima novih investicija i više sile sukladno ZPDML.)

Svjesni smo da cjelovito razrješavanje imovinskopravnih odnosa na pomorskom dobru traži dodatni napor i analizu kako bi se uredilo nesređeno stanje i diferencirala stečena prava po bivšim propisima, a koje je pratilo kontradiktorno zakonodavstvo pomorskog dobra sve do danas.

Kada se radi o fizičkim osobama koje su svoje pravo vlasništva stekle na valjan način prije stupanja na snagu Osnovnog zakona o iskorištavanju luka i pristaništa (“Službeni list SFRJ”, broj 24/61) treba se provesti postupak izvlaštenja sukladno zakonskim propisima ili dati nenaplatnu koncesiju za posebnu uporabu (posebna upotreba nije opća upotreba niti gospodarsko korištenje).

U svakom slučaju povijesno vlasničko i posjedovno stanje koje je vezano uz tradicijske djelatnosti na pomorskom dobru (brodogradnja – ribarstvo) treba se maksimalno respektirati i zaštiti davanjem prvenstvenih koncesija.

Ovaj prijedlog prvenstveno je vođen idejom ekonomske učinkovitosti, pravednosti i zakonitosti u interesu Republike Hrvatske.

Prilog

Prenosimo dio mišljenja autora ovog teksta objavljenog u njegovoj knjizi “Hrvatsko pomorsko dobro u teoriji i praksi” Rijeka, 2005.god.

U svjetlu članka 49. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske, koji propisuje da se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom, kao i na osnovu Zakona o obveznim odnosima postavlja se načelno pitanje:

Je li moguće provesti postupak javnog prikupljanja ponuda za davanje koncesije na pomorskom dobru, sukladno Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama članak 17. stavak 1. u slučaju da je utvrđena granica pomorskog dobra i provedena u zemljišnim knjigama, ako je trgovačko društvo na zakoniti način izvršilo pretvorbu na pomorskom dobru, te su izgrađeni objekti procijenjeni kao ulaganja sukladno članku 2. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća? Isto pitanje postavlja se i za trgovačka društva koja su na neki drugi zakoniti način stekla kapital i izvršila ulaganja na pomorskom dobru.

Razvidno je da se ne može provesti javno prikupljanje ponuda na pomorskom dobru, sukladno članku 17. Zakona, niti se može donijeti odluka o koncesiji na pomorskom dobru nakon završenog postupku javnog prikupljanja ponuda prije nego Republika Hrvatska razriješi pravno pitanje zakonitog ulaganja kapitala, stečenih prava i pretvorbe na pomorskom dobru.

U suprotnom, davatelj koncesije postupao bi suprotno Ustavu Republike Hrvatske, Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća, kao i Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2003. god. Novi Zakon u članku 23. propisuje da odluka o koncesiji mora biti utemeljena na nalazu i mišljenju stručnog tijela za ocjenu ponuda koje utvrđuje da li ponuda za koncesiju, među ostalim, odgovara svim posebnim propisima i gospodarskom značaju pomorskog dobra.

Jedini mogući koncesijski model u konkretnom slučaju je “koncesija na zahtjev” koju novi Zakon ne poznaje, za razliku od Pomorskog zakonika iz 1994.god.

Takvim nepromišljenim zakonskim rješenjem koncesijsko pravo na pomorskom dobru Republike Hrvatske je dodatno dovedeno u blokadu, o čemu će biti govora posebno u poglavlju “Gospodarsko korištenje pomorskog dobra”.

Zaključak

Model donošenja koncesija putem javnog prikupljanja ponuda uz uvjet da se koncesija na pomorskom dobru može dati nakon što je utvrđena granica pomorskog dobra i provedena u zemljišnim knjigama, prihvatljivo je rješenje kada se radi o “greenfield investicijama” na pomorskom dobru. Isto tako javno prikupljanje ponuda eventualno se može primijeniti u postupku donošenja koncesija u slučaju kada je proveden postupak izvlaštenja ili brisanja zatečenih upisa na pomorskom dobru.

U slučaju složenih imovinskopravnih odnosa, zatečenih upisa, stečenih prava, kao i pretvorbe na pomorskom dobru koncesijski model javnog prikupljanja ponuda je neprihvatljiv prije nego što Republika Hrvatska razriješi pravno pitanje izvlaštenja, kao i pravno pitanje zakonitog ulaganje kapitala na pomorskom dobru.

Isto tako postoje prostori pomorskog dobra koji su prirodno i ambijentalno povezani s već izgrađenim objektima na pomorskom dobru, tako da svako drugo rješenje osim koncesije na zahtjev dovodi do spornih, konfliktnih i apsurdnih situacija.

Tako su mnogi hoteli na Jadranu naprosto okružili ili prirodno povezali svoje sadržaje s plažama. Ista situacija je s kampovima uz more. Zato je neprihvatljivo rješenje da se za takve plaže donosi koncesija na osnovu javnog prikupljanja ponuda.

Samo u slučaju da potencijalni ovlaštenik koncesije odbije podnijeti zahtjev za koncesiju na utvrđenom pomorskom dobru, te ne izvrši druge obveze iz koncesijskog ugovora, davatelj koncesije bi mogao donijeti odluku o raspisivanju javnog prikupljanja ponuda.

De lege ferenda:

Koncesijski sustav na pomorskom dobru treba temeljito redefinirati u smislu da koncesije na zahtjev predstavljaju osnovni koncesijski model. To je moguće jedino ako je propisan i utvrđen sustav vrednovanja pomorskog dobra i utvrđivanja koncesijske naknade, koja u pravilu treba biti u funkciji održavanja i zaštite pomorskog dobra i to kao strogo namjenska sredstva.

Potrebno je vrlo pažljivo izbalansirati koncesijske modele “na zahtjev” i na osnovu “javnog prikupljanja ponuda”, respektirajući životne i poslovne odnose na pomorskom dobru.

Koncesijski model i postupak javnog prikupljanja ponuda treba primjenjivati kod novih projekata i investicija, kao i u slučaju ako se ne podnese zahtjev za koncesiju, a zakonom je takva obveza propisana.

Isto tako javno prikupljanje ponuda kao koncesijski model je primjereno kada se nakon isteka koncesije raspisuje javno prikupljanje ponuda za donošenje nove koncesije.

U tom slučaju pravo prvenstva za dobivanje koncesije treba imati dosadašnji korisnik koncesije, ako je svoje obveze uredno izvršavao.

Biografija

Scroll to Top