Stečena prava na pomorskom dobru

Autor: Prof.dr.sc. Gordan Stanković

Problem stečenih prava neće se riješiti sam od sebe. Naprotiv, čim duže ostaje bez kvalitetnog i sveobuhvatnog rješenja, on će postajati sve veći i složeniji.

Živimo u zemlji u kojoj vlast, uvidjevši da je bespravna gradnja poprimila masovne razmjere i da ju je nemoguće kontrolirati (a kamoli sankcionirati), odluči riješiti problem na način da bespravnu gradnju ozakoni. Dakle, ono što je bilo nezakonito, potezom pera postaje zakonito, samo ako stranka (investitor) plati. Poput indulgencije u Srednjem vijeku! Pristup vrlo pragmatičan. Potez koristan svima, kako za popunjavanje proračuna, tako i za duševni mir stotina tisuća bespravnih graditelja. Izuzev šačice onih koji su se, poštujući propise o građenju, suzdržali od gradnje bez propisanih dokumenata ili pak onih nesretnika koji su, kako bi izbjegli trošak naloženog rušenja, svoje bespravno izgrađene objekte srušili sami.

Država koja je sposobna nezakonito postupanje pretvoriti u zakonito samo zato što se ne može nositi s razmjerima nezakonitosti, sposobna je to učiniti ponovno. Zašto ne i s pomorskim dobrom?

Ova paralela nekima se vjerojatno neće svidjeti. Pomorsko dobro najveće je blago što ga baštinimo od predaka, pa kako se itko uopće usuđuje i pomisliti da bi država mogla pokazati toliku indolentnost, pa u pogledu pomorskog dobra postupiti na sličan način kao s bespravno izgrađenim objektima!? Uostalom, tema mog današnjeg osvrta nije bespravna gradnja, nego stečena prava na pomorskom dobru. Međutim, između ova dva problema postoji određena poveznica. Problem stečenih prava na pomorskom dobru nije na zadovoljavajući način riješen još od osamostaljenja Republike Hrvatske, s vremenom postaje sve kompleksniji i sve teže rješiv, pa na državu stavlja sve veći pritisak u smislu donošenja propisa koji će ovo kompleksno pitanje riješiti jednom za svagda. No kad problem postane (ili se čini) nerješivim, bilo u smislu rasprostranjenosti ili u smislu kompleksnosti, ne prijeti li opasnost da zakonodavac (opet) dođe na zamisao da problem riješi slično kao i bespravnu gradnju, dakle „preko koljena“?

Prema teoriji, učenje o stečenim pravima jedna je od emanacija teorije legitimnih očekivanja. Vrlo pojednostavljeno, prava stečena u postupku koji je okončan u vrijeme važenja jednog propisa ne bi smjela biti izgubljena stupanjem na snagu novog ili izmijenjenog propisa po kojemu ta prava ne bi mogla biti dodijeljena. U protivnom, odnosno kada bi naknadna izmjena propisa mogla utjecati na postojanje ranije stečenih prava, radilo bi se o retroaktivnoj primjeni propisa, što se protivi osnovnim pravnim zasadama. Teorija legitimnih očekivanja djeluje i u pogledu prava koja u vrijeme izmjene propisa nisu još bila stečena, ali su bila u postupku stjecanja. Tu se postavlja pitanje može li subjekt steći pravo koje je bilo osnovano prema ranijem propisu, ali više nije osnovano prema novom (izmijenjenom) propisu. Teorija legitimnih očekivanja uči da subjekti takvih prava imaju legitimno očekivanje da im ta prava pripadnu i usprkos izmjeni propisa, odnosno da se njihovi predmeti rješavaju prema odredbama ranijeg propisa, tj. propisa koji je bio na snazi u trenutku otpočinjanja postupka.

Kao protuteza učenju o stečenim pravima i legitimnim očekivanjima, javlja se učenje o javnom interesu. Naime, stečena prava i legitimna očekivanja mogu se u određenoj mjeri uskratiti odnosno ograničiti ako tako nalaže javni interes. Na zakonodavcu je da pronađe ispravnu ravnotežu.

Što je izmjena propisa drastičnija, to bi više brige trebalo posvetiti očuvanju stečenih prava i legitimnih očekivanja, odnosno barem iznalaženju ispravne ravnoteže između stečenih prava i legitimnih očekivanja s jedne, te javnog interesa s druge strane. Stoga, dođe li do korjenitih promjena propisa, stečenim pravima i legitimnim očekivanjima treba posvetiti osobitu brigu. U protivnom, velik broj subjekata mogao bi ostati nepravedno zakinut.

Od osamostaljenja RH svjedočili smo pretvorbi (uključujući i pretvorbu poduzeća koja su imala određena prava na pomorskom dobru), postupku otkupa stanova na kojima postoji stanarsko pravo (uključujući i one koji se formalno nalaze na pomorskom dobru), u luke otvorene za javni promet uvedene su lučke uprave koje su od bivših lučkih poduzeća preuzele upravljanje nekretninama u luci, doneseni su Pomorski zakonik iz 1994, Zakon o morskim lukama, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te konačno i Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama. Svi ovi postupci, propisi, te s njima povezani događaji na terenu, ostavili su definitivno traga (pozitivnog ili negativnog) na prava i obveze velikog broja subjekata (pravnih osoba i pojedinaca).

Kada je riječ o stvarnim pravima i stečenim pravima na pomorskom dobru, propisi koji su se primjenjivali ili se primjenjuju u Hrvatskoj tijekom posljednjih stotinjak godina imaju neke zajedničke značajke. Spomenimo dvije bitne za ovu temu, i opišimo ih vrlo pojednostavljeno. Prvo, svi ti propisi – usprkos deklariranoj zabrani bilo kakvih stvarnih prava na pomorskom dobru – na ovaj ili onaj način ipak dopuštaju postojanje stvarnih prava na pomorskom dobru (počev od Uredbe sa zakonskom snagu o pomorskom javnom dobru iz 1939, koja je predviđala mogućnost stjecanja stvarnih prava nakon što nadležna državna vlast skine s pomorskog dobra to njegovo obilježje, preko Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima, koji je objekte lučke podgradnje i nadgradnje proglasio osnovnim sredstvima korisnika luke i davao im pravo prvokupa objekata u luci, preko Pomorskog zakonika iz 1994, koji je propisivao mogućnost zasnivanja hipoteke na objektima izgrađenima na pomorskom dobru, pa do Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, koji nevaljanima proglašava upise stvarnih prava na pomorskom dobru za koje se „ne može dokazati pravno valjan način stjecanja“, što znači da oni drugi upisi stvarnih prava ostaju valjani). Drugo, ovi propisi – unatoč gore navedenoj proturječnosti – propuštaju kvalitetno i cjelovito riješiti problem stečenih prava na pomorskom dobru. Štoviše, rješenja sadržana u prijelaznim i završnim odredbama sa svakim su novim propisom sve šturija i sve drastičnija na štetu nositelja stečenih prava.

Problem stečenih prava neće se riješiti sam od sebe. Naprotiv, čim duže ostaje bez kvalitetnog i sveobuhvatnog rješenja, on će postajati sve veći i složeniji. No kolikogod složen problem bio, ipak ga se ne bi smjelo rješavati „preko koljena“, jer će to sigurno uroditi nepravednim rezultatima. Ako ne želimo da se išta na pomorskom dobru zakonski rješava na takav način, valja pledirati za studiozan, pažljiv, temeljit, stručan i po mogućnosti pravičan pristup izradi prijelaznih i završnih odredaba novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, a kako bi se problematika stečenih prava, kao jedan od prioriteta, riješila kvalitetno, sveobuhvatno i bez ostatka. Taj pristup trebao bi uzeti u obzir sve specifičnosti raznovrsnih pravnih situacija u kojima su se tijekom proteklih desetljeća našli pojedini subjekti na pomorskom dobru, kao i sagledati na koji su način i u kojem pogledu bili zakinuti u realizaciji svojih ciljeva ili u povratu svojih ulaganja. Pri tome se valja rukovoditi načelima ekonomske pravičnosti, pa makar to u pojedinim slučajevima bilo na štetu države. Pri tome se ne zalažem za rješenja po kojima će država bilo kome morati bilo što platiti (jer valja biti realan i uzeti u obzir da naša država nema novaca za ovu svrhu), nego za alternativna rješenja u smislu besplatnih koncesija ili davanja zamjenskih nekretnina. Također, mislim da rješenja trebaju biti takva da nakon njihova provođenja na pomorskom dobru više ne bude stvarnih prava bilo koje vrste, kada god, po kojoj god pravnoj osnovi i na koji god „način“ ona bila stečena.

Biografija

Scroll to Top