Karakteristike pomorskog dobra

Detalji

Autor: Branko Kundih

Pomorsko dobro je opće dobro

Ustav Republike Hrvatske među ostalim određuje da more i morska obala, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu. Sukladno ZPDML pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan Zakonom.

Tko god odlučuje o općim dobrima ili o stvarima u vlasništvu Republike Hrvatske, ili njima upravlja, dužan je postupati kao dobar domaćin i odgovara za to.

Odgovornost za pomorsko dobro

Pomorskim dobrom kao općim dobrom na osnovu ZPDML upravlja, vodi brigu o zaštiti i odgovara Republika Hrvatska neposredno, ili putem jedinica regionalne samouprave, odnosno jedinica lokalne samouprave u skladu s Zakonom.

Izvornu vlast (ne vlasništvo) na pomorskom dobru ima Republika Hrvatska.

Posebna odgovornost za zaštitu, upravljanje i gospodarsko korištenje pomorskog dobra leži na resornom Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture. Resorno Ministarstvo predlaže propise, a istovremeno inspekcijski nadzor nad provedbom ZPDML obavljaju inspektori pomorskog dobra Ministarstva i inspektori lučke kapetanije. Posebno upozoravamo da inspektori lučke kapetanije po svojoj osnovnoj funkciji i obrazovanju su inspektori sigurnosti plovidbe. Republika Hrvatska do danas nema stručnu i organiziranu inspekciju pomorskog dobra nego je sve u velikom dijelu nedosljedna improvizacija koja dodatno generira pravni nered i ugrožava pravnu sigurnost.

Decentralizacija upravljanja pomorskim dobrom

Stručna radna skupina Udruge gradova u posebnoj studiji Upravljanje pomorskim dobrom i lokalna samouprava koja je predstavljena u Rijeci 2009. godine, smatra da se teret upravljanja pomorskim dobrom ne dijeli ravnomjerno, te je potrebno de lege ferenda decentralizirati sustav gospodarskog korištenja i prenijeti ga većim dijelom u nadležnost lokalne samouprave. Zakonom je prenesena odgovornost za redovno upravljanje pomorskim dobrom na jedinice lokalne samouprave, međutim koncesijska ovlaštena i dalje su velikim djelom u nadležnosti županije i Vlade Republike Hrvatske.

Decentralizaciji treba pristupiti vrlo oprezno a prethodno treba osigurati jasne kontrolne mehanizme putem kompetentnog upravnog i inspekcijskog nadzora.

Opća uporaba pomorskog dobra

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisuje da voda u moru, te morska obala ne mogu biti u vlasti niti jedne fizičke ili pravne osobe pojedinačno, nego su na uporabu svih. Temeljna pravna karakteristika pomorskog dobra kao općeg dobra je da kao stvar "res communes omnium" pripada svim ljudima.

Opća upotreba zapravo predstavlja posebno ovlaštenje kojim se želi omogućiti i osigurati svim građanima jednaku upotrebu i korištenje na općem pomorskom dobru. Opću upotrebu određuje sama priroda pomorskog dobra, a nadzire i regulira nadležno tijelo. Za takvu upotrebu pomorskog dobra nije potrebna posebna dozvola ili odobrenje nadležne uprave.

ZPDML propisuje da opća uporaba pomorskog dobra podrazumijeva da svatko ima pravo, pod jednakim uvjetima, služiti se pomorskim dobrom sukladno njegovoj prirodi i namjeni. Kad je riječ o korištenju pomorskog dobra putem opće uporabe, korisnici u pravilu ne plaćaju naknadu, već se na jednak i ravnopravan način koriste pomorskim dobrom.

Isključenje opće uporabe pomorskog dobra

Isključenje opće uporabe pomorskog dobra vremenski može biti trajno ili privremeno. Obzirom na opseg isključenja, pomorsko dobro može biti u režimu djelomičnog ili potpunog isključenja opće upotrebe. Gospodarsko korištenja pomorskog dobra putem koncesije u svakom slučaju predstavlja vremenski privremeno isključenje opće uporabe, koje može ovisno o sadržaju ugovora o koncesiji biti djelomično ili potpuno isključenje.

Neprihvatljiv i danas zabrinjavajući način trajnog isključenja opće upotrebe koja dugoročno ugrožava nacionalne interese Republike Hrvatske su razni oblici devastacije pomorskog dobra. Neke od posljedica devastacija na pomorskom dobru je teško, a neke jednostavno nije moguće sanirati. Posebno se to manifestira kod bespravne gradnje, bespravnog ograđivanja i pristupa morskoj obali i moru, nezakonitog korištenja mineralnih sirovina, nezakonitog nasipavanja kao i odlaganja otpadnog materijala na pomorsko dobro. Za takvo postupanje ne postoji opravdanje i zakonsko uporište. Takve situacije trebaju nadležna upravna tijela u okviru Zakona sustavno rješavati.

Zaključno, svako neprimjereno ograničavanje opće upotrebe pomorskog dobra, kojim se ne uvažava senzibilitet domicilnog stanovništva i posebni društveni interes lokalne samouprave u odnosu na more i morsku obalu, može imati za posljedicu izraziti otpor javnosti i dovesti do konfliktnih situacija.

Opća dobra & Javna dobra

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisuje da stvari koje su posebnim zakonom određene kao dobra od interesa za Republiku Hrvatsku uživaju njezinu osobitu zaštitu. Ako nisu opća dobra, onda takve stvari imaju sposobnost da budu objekt prava vlasništva kao i drugih stvarnih prava.

Zato treba razlikovati opća dobra, a koja uključuju more i morsku obalu, od javnih dobara koja su u pravilu stvari u vlasništvu Republike Hrvatske. Pomorsko dobro nije javno dobro, pomorsko dobro je opće dobro kao atmosferski zrak, voda u rijekama i jezerima.

Vodno dobro sukladno Zakonu o vodama kao javno dobro u pretežnom je dijelu vlasništvo Republike Hrvatske. Međutim vodno dobro može biti i u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba. Vodno dobro u privatnom vlasništvu podvrgnuto je u cilju javnog interesa specifičnom ograničenju i pravnom režimu korištenja.

Pravo vlasništva i druga stvarna prava

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (N.N. 91/96.) izrijekom propisuje da nisu sposobni biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava, more i morska obala kao opća dobra. Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama određuje da se na pomorskom dobru ne može stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi.

Na osnovu iznesenog pomorsko dobro kao opće dobro je stvar izvan pravnog prometa "res extra commercium".

Isto tako Zakon zastupa načelo "superficies solo cedit" pravno jedinstvo zemljišta i zgrada, što znači da građevina kao trajan objekt na zemljištu (pomorskom dobru) dijeli sudbinu zemljišta.

Povijesni kontinuitet

U stoljetnom pravnom kontinuitetu na prostoru današnje Republike Hrvatske na pomorskom dobru je bilo zabranjeno stjecanje prava vlasništva, osim u iznimnim slučajevima. Ovo načelno pitanje u praksi je često bilo dovedeno u svoju suprotnost. Posebno je bila zabrinjavajuća praksa Austrijskog građanskog zakonika iz 1811. Nadležna upravna tijela dopuštala su prodaju obalnih pravaca čak i morskih površina o čemu nam svjedoči dr. Ulikse Eg.Stanger u svojoj studiji "Morska obala u teoriji i praksi" iz 1909. godine.

U vrijeme i prema propisima Austro-Ugarske za sva javna dobra među koja je spadalo i pomorsko dobro nije se provodio redovni upis u zemljišne knjige. Uredba sa zakonskom snagom o pomorskom javnom dobru iz 1939. god. Kraljevine Jugoslavije omogućavala je Ministarstvu saobraćaja da odredi uslove stjecanja prava vlasništva i drugih stvarnih prava na pomorskom dobru.

Neriješeni povijesni upisi (OGZ) prava vlasništva i drugih stvarnih prava u zemljišnim knjigama, u kombinaciji sa specifičnim pravnim uređenjem društvenog vlasništva i stvarnog prava korištenja u bivšoj Jugoslaviji doveli su danas do svojevrsne pravne blokade u odnosu na zatečene upise prava vlasništva i drugih stvarnih prava na pomorskom dobru.

Na koncu niti jedan propis u hrvatskom zakonodavstvu sve do danas nije jasno odgovorio na pitanje što predstavlja i tko ima pravno valjan način stjecanja vlasništva na pomorskom dobru, odnosno koje pravne i fizičke osobe su pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo stekle na osnovu valjanog naslova i načina stjecanja.