"Condicio sine qua non" u postupku upravljanja i gospodarenja pomorskim dobrom Republike Hrvatske je potreba za prikupljanjem, analizom, objedinjavanjem i istraživanjem podataka kopna, mora, morskog okoliša i podmorja. Zbog toga se u cijelom svijetu stalno unapređuju propisi koji se bave problemima praćenja, iskorištavanja i gospodarenja prostorom. Tako je uređenje katastarskih i zemljišnih knjiga jedno od prvih područja čijem su uređivanju prišle sve tranzicijske zemlje, pa tako i Hrvatska.
Donošenjem Pomorskog zakonika (17/94), Zakona o hidrografskoj djelatnosti (N.N.68/98) i drugih zakona prišlo se uređivanju pravila na moru, gdje je definiran i pomorski katastar kao evidencija koja sadrži podatke o moru, morskom dnu i morskom podmorju, značajne za sigurnost plovidbe, osim podataka od interesa za obranu.
Pomorski katastar i katastar pomorskog dobra sigurno su jednako značajni kao i katastar nekretnina, jer morsko dno kao opće/javno dobro za neke zemlje predstavlja izvor neprocjenjivog prirodnog bogatstva (Norveška - zbog nafte i plina, mnoge ribarske i pomorske države zbog orijentacije svog gospodarstva¸ itd.), ali i bez tih bogatstava djelatnosti koje se odvijaju na obalnom rubu i moru često nadmašuju bogatstvo vezano uz kontinentalnu industriju. Treba navesti da se u pravilu radi o bogatstvima kojima upravljaju Vlade u korist svih građana.
Osnovna namjena stvaranja pomorskog katastra u obalnoj državi je pravo i odgovornost integriranja podataka mora, podmorja i obalnog ruba (dobijenih pretežno hidrografskom izmjerom u najširem smislu), terestričkih podataka (topografije,geologije itd.) i drugih informacija, te njihov prikaz u 3d modelu prostora. Činjenica je da se ovaj pristup prikupljanju podataka o moru i podmorju kod nas i u svijetu sustavno provodi u hidrografskim institucijama ili pod njihovom ingerencijom.
Postavlja se pitanje na koji način se ovo pitanje rješava u svijetu. Treba reći da se radi o području koje je još u fazi testiranja i istraživanja, kao rezultat nagle promjene korištenja podataka mora i podmorja u zadnjih petnaestak godina. Naime, do tada to se smatralo područjem vojne ingerencije, s podacima koji će se koristiti samo za obranu zemlje. Razvojem tehnologije, ovaj pristup je u većem dijelu svijeta napušten, pa i kod nas. Podatke je postalo lakše prikupiti novim tehnologijama i postali su svima dostupni, a time i znatno korisniji. Rezultat je da se u razvijenim prekooceanskim zemljama (SAD, Australija, Kanada) razvijaju različiti modeli pomorskog katastra, sa značajnom orijentacijom prema određivanju granica na moru, koje danas presuđuju o vlasništvu nad morskim i podmorskim bogatstvima. Na području EU rješenja su različita, ali sva propisuju obvezu priobalne države da sustavno prikuplja podatke o vlastitom moru i podmorju i objavljuje ih. Od strane Međunarodne hidrografske organizacije (IHO), hrvatski pristup s jednostavnim zakonskim rješenjem je prihvaćen kao veoma dobar i preporučen kao model manje zemlje./p>
Osnova hrvatskog pristupa je Zakon o hidrografskoj djelatnosti, koji u obzir uzima sve parametre mora, podmorja i priobalja od značaja za plovidbu. Ostale aspekte prepušta drugim zakonskim aktima. Pri tom dolazi do određenih prijepora vezanih uz zemljišno knjižne propise, koji nisu uzeli u obzir postojanje pomorskih propisa koji precizno reguliraju odnose na moru.
Nabrojimo samo neke stavke koje se moraju drugačije rješavati na moru nego na kopnu:
- sve vrste granica, državnih, zonskih, ekoloških i sl.
- postojanje pretežno pokretnih objekata u prostoru
- vremenska komponenta koja je nepotrebna u klasičnom katastru nekretnina
- pomičnost osnovne – polazne crte koja određuje prava i obveze na moru i obali
- evidentiranje nasipa na moru koji ulaze u pravni režim pomorskog dobra
- razdvajanje koncesijskog zahvata na moru i pravnog režima općeg dobra
- razdvajanje državne, regionalne i lokalne nadležnosti po posebnim propisima
- sigurnost i statusi objekata, cjevovoda, instalacija, vojnih granica i sl.
- morski okoliš traži prikaze u 3D okruženju, a za neke primjene i 4D
- uključenje mirnodopskih i vojnih pomorskih operacija u sustav katastra
Prije navedeni elementi su potrebni:
- kao nužna informacija za donošenje strateških odluka i upravljanja obalnim resursima od strane Republike Hrvatske
- kao nužna informacija vezana za sigurnosti plovidbe i sigurnosti na moru
- kao nužna informacija investitorima u postupku ulaganja kapitala na vodenoj/morskoj komponenti pomorskog dobra
U užem smislu često se miješaju pojmovi pomorskog katastra i katastra pomorskog dobra. Naime, država je uočila potencijal izuzetno značajnog gospodarskog resursa pomorskog dobra i prikupljanja značajnih sredstava kroz evidentiranje i davanje koncesija na moru i priobalju.
Pri tom je posebno važno područje koncesijskog zahvata kao i ovlaštenja koncesionara na moru kojeg je potrebno evidentirati.
Takva evidencija zapravo predstavlja nužnost i obvezu Republike Hrvatske, ali treba naglasiti, ne samo sa stanovišta koncesijske naknade već i s gledišta sigurnosti plovidbe.
Najlogičnije bi bilo da se i pomorsko dobro, koncesije, granice, evidencija i sve vezano uz postupanje vodi pri istom Ministarstvu, a to je u ovom slučaju Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture. Većina prava na moru, koja su sada višeznačna (rudarstvo, ribarenje, marikultura, itd.), nekad su se razmatrala samo zbog navigacije. Sada te višestruke aktivnosti treba uskladiti. A to je nemoguće ostvariti kroz pristup identičan onom na kopnu. Moglo bi se reći da se u slučaju mora i morskog okoliša radi o jednoj ili nekoliko varijabli više nego na kopnu, gdje koncesijska naknada pada u drugi plan. Često je pomorski promet najvažnija komponenta, ali i turizam, integralni pristup očuvanju morskog prostora, iskorištavanje prirodnog bogatstva i sl. Područja mora u tom smislu se bitno razlikuju, a sagledavanje svih aspekata je nemoguće uz razdvajanje ingerencija u različitim ministarstvima.
Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama uvodi se pristup da odredivanje granice pomorskog dobra predstavlja jednu od najznačajnijih komponenti. Odredivanje granice obavlja se po pravilima upravnog postupka i u formi rješenja koje donosi povjerenstvo Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka, na prijedlog županijskog povjerenstva. Time se postigla suglasnost ali i sinergija u djelovanju jer se uskladilo mišljenje lokalne zajednice o realnoj mogućnosti korištenja pomorskog dobra (što predlaže organ lokalne samouprave) s integralnim upravljanjem morskim prostorom kao cjelinom. Sama postavka da je određivanje pomorskog dobra neizostavno vezano s djelovanjem Ministarstva odgovornog za postupanja na moru, implicira da bi identičan pristup trebao postojati i kad su u pitanju ostali parametri koji na bilo koji način utječu na plovidbu, zbivanja i projekte vezane uz uski neodvojivi pojas pomorskog dobra, ali i okolnog mora i podmorja.
Daljnje objedinjavanje svih funkcija vezanih uz more, podmorje i obalni rub pod jednim Ministarstvom sigurno bi olakšalo istraživanje, očuvanje i gospodarenje ovim najznačajnijim i još nedovoljno iskorištenim resursom Republike Hrvatske.
Zaključak
Kao zaključak moglo bi se reći da je možda došao pravi trenutak da se propisi i njihova primjena koji su krenuli u smjeru ukupnog rješavanja katastra, zemljišnih knjiga, infrastrukture prostornih podataka za državu Hrvatsku kao kontinentalnu zemlju, usklade i uz njih istovremeno gradi državni sustav koji u sebi ima pomorsku komponentu, s uključenim svim aspektima mora, priobalja i podmorja, a sve u sustavu Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. Radi se o sustavu ništa manje važnom od katastara, NIPPa ili drugih već saživjelih sustava na kopnu. Mišljenja smo da se ipak radi o specifičnom sustavu, koji treba izgrađivati posebno ali kompatibilno sustavima na kopnu. I sve to uz pridržavanje UNCLOS-a, IMO pravila i IHO i drugih konvencija i direktiva koje precizno definiraju obveze priobalnih država na površinama prekrivenim morem.
