Talijanski Građanski zakonik (Codice civile) propisuje da pomorsko dobro uključuje morsku obalu, plaže, luke i zaljeve . Skupa s vodnim dobrom i vojnim dobrom pomorsko dobro spada u javno dobro koje pripada državi. Plovidbeni zakonik (Codice della Navigazione) proširio je obuhvat pomorskog dobra iz Građanskog zakonika te u pomorsko dobro uključio lagune, ušća rijeka koja se izlijevaju u more, kanale koji se koriste u javne pomorske svrhe te slane ili boćate vode koje su barem jedan dio godine spojene s morem. Teritorijalno more ne čini dio pomorskog dobra budući da ono kao res communes omnium ne može biti u državnom vlasništvu.
Obzirom na dvije činjenice, ostao sam dužan portalu pomorsko dobro kao i stručnoj i široj javnosti detaljnije obrazloženje vezano za koncesije i temu koja je bila dotaknuta u intervjuu pod istim ovim naslovom. Dakle, prvi je razlog što objavljujem ovaj članak interes koji su čitatelji pokazali za naslovljenu temu, a tu uključujem i tiskovinu "Novi list", a drugi je razlog potreba razvoja poduzetništva koje u odnosu na sve ekonomije Europske unije Hrvatsku pozicionira na predzadnje mjesto, tik ispred Bugarske. Stoga smatram da je potrebna pomoć, kao i nova znanja hrvatskoj ekonomiji, odnosno politici, koja bi pridonijela razvoju poduzetništva, a nautički je turizam uglavnom u domenu SME (small & medium entrepreurship).
Zamolili smo Prof. dr. sc. Tihomira Lukovića, znanstvenika s izuzetnim teoretskim i praktičnim iskustvom, da nam prenese neka svoja promišljanja vezana uz alternativne modele korištenja pomorskog dobra posebno s ekonomskog aspekta nautičkog turizma.
