Pomorsko dobro – izazov koji traži mudra rješenja

Autor: Snježana Frković, dipl.iur., zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske

Donošenje novog zakona o pomorskom dobru zahtjevan je zadatak koji traži ugrađivanje jasnih i potpunih odredbi te dobrih zakonskih rješenja i to je prilika koja se ne smije propustiti.

Jedno je sigurno – konačno i iznova i to vrlo ozbiljno pokrenuta je procedura za izradu i donošenje novog zakona o pomorskom dobru. Sigurno je i to – dosadašnja oskudica dobrih i učinkovitih normativnih rješenja i kroz desetljeća dugotrajno zanemarivanje ove oblasti devastirali su ovaj pravni režim do te mjere da sada “žeđa” za kvalitetnim zakonom, ali zakonom koji će na potentan i istovremeno zaštitnički način urediti jedno od najvećih nacionalnih bogatstava – morsku obalu i more, koji čine 1/3 teritorija Republike Hrvatske.

Radi se, međutim, o vrlo složenoj materiji i zahtjevnom zadatku jer kad je pomorsko dobro u pitanju, u društvu je snažno prisutan jedan paradoks – istovremeno se ispoljavaju jake emocije prema pomorskom dobru kao tradicionalno općem dobru i nacionalnom pitanju i različiti, često suprotstavljeni, pa ponekad i sporni interesi da se ono (is)koristi.

Iz ovih razloga kontekst u kojem se izrađuje i donosi novi zakon je vrlo osjetljiv.

Nedorečeno dosadašnje pravno uređenje i to čak u izrazito dugom povijesnom kontinuitetu (kroz stoljeća) uz odsustvo evidentiranja pomorskog dobra u katastru i zemljišnoj knjizi te trusni učinak ukidanja režima društvenog vlasništva i potom pretvorbe i privatizacije, a što nisu dovoljno popratile odgovarajuće pravne norme, rezultiralo je velikim brojem spornih situacija, složenih imovinskopravnih odnosa i dvojbi u praksi koje je danas vrlo teško pravilno i pravično razriješiti.

Stoga izrada novog zakona, ako se doista hoće napredak, nije uopće jednostavan zadatak. Kroz povijest se u ovom pravnom režimu nisu sistemski ni dovoljno temeljito rješavali problemi pa su se tako i posljedično povećavali, stvarajući pravni i faktični nered.

Što bi se sada moglo dogoditi?

Radi brže amputacije problema moglo bi se posegnuti za oštrim korigiranjem instituta pomorskog dobra (sužavanje pojasa pomorskog dobra, ukidanje statusa općeg dobra, legalizacija bespravne gradnje, razbijanje načela jedinstva zemljišta i zgrade i uspostava vlasništva na zgradama itd.), kao što su se do sada, relativno sporadično, čule inicijative nekih praktičara i teoretičara.

Ovakvi potezi bili bi ravni eutanaziji pomorskog dobra onakvog kako ga poznajemo u pravnoj tradiciji (na što jasno ukazuju iskustva iz prakse) te nastavak, a ne razrješenje nagomilanih problema. Nadležno ministarstvo, kao predlagatelj zakona, očito je potpuno toga svjesno i zadržava u inicijalnom nacrtu zakona tradicionalni koncept i arhitekturu pomorskog dobra.

Novi zakon bi trebao temeljitije i jasnije urediti pravni režim pomorskog dobra kao općeg dobra te konačno razriješiti veliki broj pitanja, dvojbi i spornih situacija u praksi.

Iznimno je važno u zakonu propisati što jasnije pojmove, kriterije i odredbe koje će razriješiti sva bitna pitanja. Potrebno je pojasniti da je pomorsko dobro određeno zakonom, te kako se ovaj status utvrđuje, može li ga nekretnina izgubiti ili steći naknadno i u kojim situacijama. Također je potrebno jasno interpretirati pravnu narav odluke o utvrđivanju granice pomorskog dobra – da je ona deklaratorni, a ne konstitutivni akt i da samo utvrđuje koji dijelovi obale su pomorsko dobro jer se mogu podvesti pod zakonsku definiciju (jer je u praksi bilo nerazumijevanja stajališta da pomorsko dobro nastaje tek upisom u zemljišnu knjigu) te da se granicom utvrđuje status pomorskog dobra i prethodno pitanje koje su nekretnine u statusu pomorskog dobra.

Također je važno propisati što mora pisati u izreci rješenja o utvrđivanju granice – posebno u situaciji ako se sužava granica u odnosu na izvorno stanje, zbog čega neka nekretnina ili dio nekretnine gubi ovaj status, te koja je posljedica toga tj. izrijekom propisati da država ex lege postaje vlasnik na nekretnini koja je izgubila ovaj status (mogućnost gubitka statusa trebala bi biti stroga iznimka). Nužno je urediti izvlaštenje u situaciji kad je potrebno proširivati pomorsko dobro na nekretnine iza pojasa pomorskog dobra (uslijed gradnje luke, šetnice itd.) urediti svjetionike, evidentiranje pomorskog dobra u katastru i zemljišnoj knjizi, koncesije i druga prava, luke, plaže i druga pitanja.

Također je korisno razriješiti situaciju s nasipima od kojih su neki odavno prestali biti pomorsko dobro, a što su izvorno zbog činjenice da nastaju nasipavanjem mora. Naime, cijeli dijelovi gradova su nastali na nasipu proteklih stoljeća i trebalo bi odrediti vremensku granicu od kada se nasip smatra priraštajem morske obale. Ovo treba učiniti vrlo oprezno da vremenska granica ne bude “preblizu” jer se neće ispitivati status pomorskog dobra iza nasipa, pa bi se moglo dogoditi da ostaju egzistirati nezakoniti upisi prava vlasništva na dijelu obale kojih je u praksi puno, upravo zbog odsustva evidencije ovog statusa u katastru i zemljišnoj knjizi kroz povijest.

Bilo bi korisno i sanirati neke pojave u praksi kao što je npr. gradnja na nasipu na temelju građevinskih dozvola, onih objekata koji nisu u funkcionalnoj vezi s morem, na način da se dijelu nasipa ukine status, a Republika Hrvatska ex lege utvrdi vlasnikom nekretnina na tom dijelu nasipa, pri čemu, ako se to prihvati, treba urediti prava graditelja i sudbinu tako izgrađenih zgrada i propisati jasna pravila za razrješenje imovinskopravnih odnosa. Zbog ogromnog broja nezakonito izgrađenih građevina u moru i na morskoj obali (sunčališta, mulići, lukobrani i sl.) bilo bi korisno propisati kriterije za njihovu opću legalizaciju, odnosno rušenje pod strogim uvjetima bez honoriranja graditelja takvih građevina s bilo kakvim pravima itd.

No iznimno je važno propisati i urediti dva bitna instrumenta – cjelovito upravljanje pomorskim dobrom i kvalitetnu inspekcijsku kontrolu. Pomorsko dobro je, naime, jedini dio hrvatskog teritorija i “imovina” Republike Hrvatske kojim nitko cjelovito ne upravlja (za razliku od cesta, šuma, voda, željeznice), pa nema pravne osobe (ili barem uprave) koja bi obavljala poslove upravitelja (primjerice, praćenje stanja na cijeloj obali, vođenje evidencija o korištenju pomorskog dobra, donošenje rješenja o statusu i granici pomorskog dobra, dostavu lokacijskih i građevinskih dozvola, preuzimanje objekata, inspekcijski nadzor itd.), neovisno o parcijalnom, prenesenom upravljanju na kojem imaju pravo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. Zanimljivo je da su još prije Drugog svjetskog rata pomorskim dobrom upravljale za to osnovane ustanove.

Odredbe novog zakona trebale bi biti poticajne za gospodarsko korištenje pomorskog dobra, ali na prvom mjestu treba biti njegova zaštita i u vezi s tim stroža i sustavna kontrola u praksi, uz propisivanje većih prekršajnih kazni, na koju potrebu, nažalost, upućuje praksa. Dobre odredbe i veći kapacitet inspekcije u tom smislu učinili bi puno.

U svakom slučaju bilo bi dragocjeno sistemski i u što kraćem roku utvrditi status i granicu pomorskog dobra, barem na urbaniziranim područjima i bolje urediti kriterije za utvrđivanje granice pomorskog dobra.

In fine, dotičući samo neka pitanja vezana uz izradu novog zakona i pomorsko dobro, htjela sam izbjeći previše detaljnu analizu ove složene materije, čemu ovdje nije mjesto, i istaknuti uvjerenje i nadu da će svi oni koji će učestvovati i utjecati na izradu sadržaja prijedloga novog zakona, na bilo koji način, imati dovoljno strpljenja i mudrosti da čuju sve strane, shvate probleme i materiju i daju najbolji doprinos da zaštitimo ovo nacionalno bogatstvo koje pripada svima nama.

 

Biografija

Scroll to Top