Dr.sc. Tonći Panžić – Sažetak doktorske disertacije
Osnovna teza doktorata:
“Aktualna praksa poslovanja sportskih luka raznolika je i upitne opće korisnosti. Dobrim dijelom nije u skladu sa zakonom niti sa prvotno deklariranom svrhom njihovog postojanja pa je nužno prekinuti postojeću praksu kršenja važećih propisa (u dijelu sportskih luka) bilo provođenjem postojećih propisa ili promjenom važeće regulative i legalizacijom dijela njihove komercijalizacije.”
Sportske luke zauzimaju vrlo vrijedna područja mora i obale (pomorskog dobra). Njihov ukupni kapacitet morskih i suhih (kopnenih) vezova predstavlja značajan lučki potencijal. Unatoč veličini i značaju tog lučkog sektora koji zauzima veliki dio najatraktivnijeg prostora pomorskog dobra, na njemu se ne ostvaruje očekivani općekorisni učinak koji je bio zamišljen zakonskim regulativama. Kontrola nad načinom njegovog korištenja u najblažu ruku je upitna i nedovoljna. Razlozi dijelom leže u zakonskoj (pod)reguliranosti te naslijeđenom stanju i praksi koja se prešutno tolerira na svim razinama. Obzirom na značaj, broj i veličinu sportskih luka (u smislu broja vezova te protoka plovila, ljudi i novca koji ostvaruju), pravni propisi koji reguliraju njihovu djelatnost prilično su šturi. Ta podnormiranost očituje se kako u ZPDML, Uredbi o koncesijama tako i u Zakonu o udrugama.
U slučaju sportskih luka u sukobu je namjera između omogućavanja jeftinog veza za lokalno stanovništvo i nelegalnog konkuriranja dijela sportskih luka u odnosu na luke nautičkog turizma (i u odnosu na tvz. nautičkih dijelova komunalnih luka) koje žive od komercijalnog iznajmljivanja vezova.
ZPDML nije uvažio specifičnosti, veličinu i značaj sportskih luka i nije posvetio dovoljan značaj pravnoj regulaciji njihovog statusa kao što nije urađeno ni u podzakonskim aktima. Prijedlog novog ZPDML bi trebao uvažiti tu činjenicu, i trebao bi pronaći dodatni prostor ili unutar samog zakona ili propisivanjem obveze Vladi da u primjerenom roku razradi pravila djelovanja sportskih luka podzakonskim aktom.
Moramo razlikovati prave sportske luke (i sportska društva općenito) koje su zaista neprofitne i amaterske, od onih sportskih luka koje se pod krinkom sportske udruge bave unosim biznisom nelegalno konkurirajući LNT. Prve treba poticati, a drugima oduzimati koncesije. Društvo (u najširem smislu) ima više koristi od LNT (neposredno i posredno osiguravaju značajna sredstva) dok najveću korist od sportskih luka ima uži krug ljudi (najviše sportsko društvo i vlasnici plovila sa jeftinim vezom).
Pojedine sportske udruge sa koncesijama za sportske luke u dijelu svoga članstva postaju zatvorene elitističke grupacije “zaslužnog” i pridruženog članstva kojima je omogućeno da svoj ionako bolji materijalni položaj u društvu, članstvom u udruzi (jeftinim vezom) dodatno učvršćuju. Nezakonite pojave se pokušavaju opravdati nasljeđem, tradicijom, a sve kako bi se prikrile dodijeljene privilegije na pomorskom dobru.
Koliko god podržavali rad udruga građana, sportskih luka i drugih organizacija sa temeljnim ciljem opće koristi, zbog uočenih i postojećih anomalija ne smijemo im svima davati bezrezervnu nekritičku podršku, ali svima možemo omogućiti uvjete da rade po zakonu i pružiti drugu šansu, a tada im ni podrške neće nedostajati.
Treba napomenuti kako je sve teže objasniti bilo čije pravo na vez kao socijalno pravo koje treba i dalje biti dostupno samo odabranima po niskim cijenama, jer je sve teže opravdati posjedovanje broda kao potrebu, a ne kao luksuz. Brod nije socijalna kategorija.