Dr.sc. Ante Vuković – Sažetak doktorske disertacije
Prijevozno ili transportno pravo poznaje pet (5) vrsta prijevoza stvari: morem (najučestaliji oblik), unutrašnjim vodama, cestom, željeznicom i zrakom (najrjeđi oblik). Odgovornost prijevoznika za štetu proizlazi iz ugovora između njega i korisnika prijevoza. Ako prijevoznik odgovara za štetu nastalu za vrijeme trajanja odgovornosti tj. od ukrcaja do iskrcaja stvari, on tradicionalno odgovara samo do iznosa stvarne štete (damnum emergens) i za zakašnjenje kao daljnju štetu (lucrum cessans) do određenog iznosa i bez obzira na visinu štete. Svaki način prijevoza ima i svoj vlastiti sustav ograničenja putem međunarodnih ugovora (konvencija) za međunarodni prijevoz i nacionalnih zakona za unutrašnji prijevoz kao ishodište uravnoteženih odnosa u dugogodišnjoj primjeni s napomenom da je prijevozniku izrijekom zabranjeno, pod prijetnjom ništetnosti odredbi o ugovaranju, ugovaranje nižih granica odgovornosti od propisanih. To su pravni standardi koji vode računa o interesima prijevoznika i korisnika prijevoza, općim načelima obveznog prava te načelima odgovornosti. Slobodu ugovaranja ograničenja i isključenja odgovornosti prihvaća, pod strogo utvrđenim uvjetima i pravilima Zakon o obveznim odnosima (čl.345.) te posebi propisi lex specialis.
Zasebna tematika je gubitak prava na ograničenje odgovornosti prijevoznika. Pravilo je da su sudionici u obveznim odnosima dužni preuzete obveze obavljati s pažnjom dobrog stručnjaka, standardom definiranim u čl. 10. Zakona o obveznim odnosima koji zahtjeva visoki stupanj pozornosti u izvršavanju prava i obveza (engl. due dilligance). Ipak, naš opći propis iz obveznih odnosa (čl. 689.) usvaja običnu nepažnju (culpa levis) kao najblaži stupanj krivnje za koju prijevoznik neće, ako odgovara, odgovarati neograničeno. U slučaju grube nepažnje (culpa lata) ili namjere (dolus) prijevoznik odgovara neograničeno (kao i u slučaju da je tako ugovorio s korisnikom prijevoza). U međunarodnom prijevoznom pravu, prijevoznik gubi pravo na ograničenje odgovornosti ako se utvrdi da je štetu počinio tek iz neizravne namjere (dolus eventualis) ili namjere.
Kao nužnost nameće se usklađivanje domaćeg prava s međunarodnim konvencijama. Zračni, morski te prijevoz unutrašnjim vodama zadovoljavaju sve kriterije dok, na žalost, naše cestovno i željezničko pravo zaostaju u regulativi za međunarodnim propisima. Naime, Protocol CMR konvencije iz 1978. g. za prijevoz cestom još uvijek nismo ratificirali dok nas COTIF-CIM konvencija iz 1999. g. za željeznički prijevoz obvezuju pa smo stoga njene odredbe već trebali uskladiti u domaćem zakonodavstvu. Jednako tako, kao međunarodni standard trebamo prihvatiti i pravilo da su granice odgovornosti prijevoznika izražene isključivo u Posebnim pravima vučenja (Special Drawing Rights).
Zaključno, međunarodni ugovori sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona (čl. 141. Ustava RH).