Autor: Duško Dobrila, dipl.ing arh. – Načelnik službe za prostorno uređenje, JU Zavod za prostorno uređenje PGŽ
Kao samostalna država Republika Hrvatska započela je ustrojavanje novoga sustava prostornog uređenja prvenstveno sa ciljem gospodarenja, zaštite i upravljanja prostorom Republike Hrvatske.
Izgradnja sustava nije tekla bez poteškoća.
Zbog čestih izmjena i dopuna Zakona, nedonošenja ili nepravodobnog donošenja podzakonskih akata, zbog nedostatka sektorskih strategija, a naročito zbog neusuglašenosti propisa iz područja prostornog uređenja i posebnih propisa, jedinice regionalne i lokalne samouprave zajedno sa izrađivačima dokumenata prostornog uređenja nailaze na brojne poteškoće pri izradi prostornih planova regionalne i lokalne razine.
Naročiti su problemi i nesnalaženje uočeni u planiranju površina na moru i uz more, u pogledu načina određivanja namjene površina i njihova korištenja.
U prvom redu to se odnosi na način određivanja površina namijenjenim odvijanju lučkih djelatnosti (lukama), a potom i na način određivanja svih ostalih površina u funkciji gospodarskih, turističkih, sportsko rekreacijskih i drugih namjena.
Poteškoće nastaju već u definiciji i razumijevanju osnovnih pojmova (luka, lučica, privezište, sidrište, plaža, kupalište, lučko područje, van lučko područje…), koji se kao isti pojmovi različito definiraju u propisima koji reguliraju prostorno uređenje (izradu planova), pomorstvo, turizam, komunalnu djelatnost, itd.
U procesu izrade i usuglašavanja prostornih planova naročito je zahtjevna tema planiranja, odnosno razvrstavanja luka i razgraničenja njima pripadajućih lučkih površina, u odnosu na njihovu vrstu (luke otvorene za javni promet, luke posebne namjene) i značaj (državne, županijske lokalne). Nedoumice se osobito javljaju pri planiranju luka posebne namjene, obzirom na njihov najniži značaj (luke županijskog značaja).
Naime, sukladno važećoj regulativi iz resora prostornog uređenja, sve luke ove vrste (vojne luke, luke nautičkog turizma, industrijske luke, brodogradilišne luke, sportske, ribarske i dr.) čiji je značaj županijski, mora odrediti županija, svojim prostornim planom.
Ovakvo stanje pred županijski plan postavlja gotovo pa nerješiv zadatak obzirom na njegovo mjerilo (1:100 000) i osnovno obilježje (strateški dokument koji u pravilu nije neposredno provediv). Naime, nije za očekivati da će strateškim dokumentom lokacijski biti određene sve luke posebne namjene, naročito ne sportske luke, luke malih brodogradilišta i sl.
Osim pri planiranju luka, poteškoće su prisutne i pri planiranju površina namijenjenih privezu plovila stanovništva priobalnih naselja, te planiranju površina za privez i sidrenje u funkciji drugih namjena poput turizma, sporta i rekreacije, manjih proizvodnih pogona (mala brodogradnja) i sličnih namjena, koje u naravi i nisu luke već “komunalne”, “sportsko- rekreacijske”, “gospodarske” i sl. morske i kopnene površine u funkciji priveza i sidrenja plovila koja se tu nalaze zbog korištenja osnovne namjene planirane na kopnu (turistička, sportsko-rekreacijska…).
Zakon o prostornom uređenju i gradnji prepoznao je samo jednu od navedenih situacija i normirao je planiranje “privezišta u funkciji turizma” čiji kapacitet ne smije biti veći od 20% smještajnog kapaciteta turističke zone u funkciji koje se planira “privezište ili sidrište”.
Potrebe priveza u sklopu drugih “osnovnih” namjena nisu prepoznate ni regulirane Zakonom (primjenom analogije ponuđena su rješenja u prijedlogu novog Prostornog plana PGŽ, čije je donošenje u tijeku).
Pri razmatranju ove teme sa izrađivačima planova, djelatnicima Upravnog odjela za pomorstvo i predstavnicima jedinica lokalne samouprave, pojavila su se različita razmišljanja o tome kojim se planovima i na koji način trebaju određivati površine za privez i sidrenje (“lučice”) od lokalnog značaja, da li se one uopće mogu smatrati lukama i ako da kojoj vrsti luka one pripadaju, tko njima upravlja ili bi trebao upravljati, kakva je veza između naziva pojedinih vrsta luka za koje su izdane koncesije po starim propisima i planovima i današnjeg nazivlja iz novih propisa i sl.
Sve navedene nedoumice u periodu izrade nove generacije planova rezultirale su različitim planskim rješenjima u PPUO/G, pa nastavno i u planovima užeg područja.
Pri tome je JU Županijski zavod, institucija ovlaštena za kontrolu kvalitete planova, pri izradi mišljenja na prostorne planove pokušavao unificirati rješenja vezana uz navedenu problematiku, međutim zbog promjene propisa neka ranije korištena rješenja više se ne mogu primjenjivati, jer nisu sa njima usklađena.
Primjerice, u pojedinim planovima određivane su “komunalne lučice” (u formi luke posebne namjene) namijenjene privezu plovila domicilnog stanovništvu, kao svojevrsni pandam parkiralištima na kopnu (lučicama i parkiralištima su upravljala komunalna društva) što prema novim propisima nije moguće obzirom da je komunalni privez riješen isključivo u okviru luke otvorene za javni promet.
Pored luka specifičan su planerski problem i plaže. Prema resornom propisu razlikuju se uređene i neuređene. Pri tome se pod uređenjem smatra “planersko” uređenje – priprema i opremanje komunalnom infrastrukturom, a ne uređenje u smislu dohranjivanje žala, obrade površina, ozelenjavanja i sl.
U cilju rješenja navedenih problema na pojedinoj razini planiranja izvršena je komparacija propisa, sagledane su mogućnosti te je izrađen prijedlog načina planiranja luka i ostalih namjena uz i na morskim površinama.
Sve navedeno učinjeno je u cilju podizanja kvaliteta planova. Jasna i nedvosmislena planska rješenja, naročito u segmentu planiranja obalnog područja od iznimnog su značaja.
Posebno ističemo da su planovi podzakonski akti na kojima se temelji sva aktivnost u prostoru, pa tako i ona na specifičnom obalnom prostoru, koji se dijelom nalazi pod posebnim režimom korištenja – u režimu pomorskog dobra.
Osnovni instrument uspostave režima, koncesija, kojom se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno može isključiti iz opće upotrebe i dati na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje, mora se temeljiti na prostornom planu.
Na to obvezuje i Zakon o PUIG , prema kojem se Odluka o koncesiji koja obuhvaća provođenje zahvata u prostoru može donijeti samo ako je taj zahvat planiran prostornim planom, a Ugovor o koncesiji može se sklopiti tek po izvršnosti lokacijske dozvole izdane za zahvat u prostoru obuhvaćen koncesijom.
Pri tome treba znati da se zahvatom u prostoru, smatra svako privremeno ili trajno djelovanje ljudi u prostoru kojim se određuje ili mijenja stanje u prostoru (člank 2. ZPUIG), a ne samo građenje građevina i zgrada, kako se to nerijetko tumači.
Iz svega navedenog proizlazi da su prostorni planovi izuzetno važni za upravljanje obalnim prostorom te da je planiranju i namjeni pripadajućih morskih površina potrebno posvetiti posebnu pažnju.
Za realizaciju takvog cilja u postupku izrade i donošenja prostornih planova potrebno je uključiti sva tijela i institucija koje vode brigu o ovom prostoru, kao i korisnike zainteresirane za njegovo korištenje.