Autor: doc. dr. sc. Goran Vojković
Povijesni pregled Republika Hrvatska je sa zadnjim danima 2012. godine dobila novi, ili da se više neformalno izrazimo novi-novi Zakon o koncesijama. Da se podsjetimo – koncesije su se u našem pravu pojavile negdje krajem 80-tih godina prošlog stoljeća kroz savezni Zakon o stranim ulaganjima, a Hrvatska je svoj prvi Zakon o koncesijama donijela 1990. godine. Njega je slijedio istoimeni Zakon o koncesijama iz 1992. koji ovu važnu i složenu problematiku rješava u svega 10 članaka. Naravno, 10 članaka je premalo i za puno jednostavnija reguliranja od koncesijskog odnosa, jednog od možda najsloženijih pravnih odnosa uopće, posebno radi njegove dvojne pravne prirode. Kod koncesije imamo odluku od koncesiji, kao upravni akt podređen pravilima upravnog prava i općenito upravnog postupanja; te ugovor o koncesiji, koji je kako mu i naziv kaže ugovor, akt građanskog prava, no bitno određen odlukom o koncesiji.
Život naravno nije čekao da se naš pravni sustav posloži, već je krenuo svojim smjerom, što je po pitanju koncesija u Hrvatskoj značilo uspostavu cijelog niza parcijalnih, sektorskih koncesijskih režima u posebnim propisima. Broj im je došao do tridesetak, no kada su u nekim područjima kao što su elektroničke komunikacije klasični koncesijski režimi napušteni, koncesijskih režima imamo oko dvadeset. Pomorsko dobro je naravno jedno od njih. Parcijalni, sektorski zakoni ne samo da su uveli različita materijalna pravila, sukladno svom opsegu nadležnost, već i uveli posebna postupovna pravila vezano za postupak davanja koncesija i nadzora nad koncesijama. Ovakvo rješenje dovelo je do brojnih neželjenih učinaka – od lošeg nadzora nad prikupljanjem koncesijske naknade (elektronički upisnik koncesija u potpunosti je ustanovljen tek 2006., a rezultati te automatizacije su tek zadnjih par godina vidljivi), do nedostatka kvalitetne pravne prakse – pravna praksa iz jednog područja koncesioniranja nije bila primjenjiva u drugom.
Europa nas nije čekala
U međuvremenu, Europska unija donosi prve direktive koje se tiču upravo koncesijskih sustava. To su Direktiva 2004/17/EZ kojom se usklađuju postupci nabave subjekata koji djeluju u sektoru vodnog gospodarstva, energetskom i prometnom sektoru te sektoru poštanskih usluga; Direktiva 2004/18/EZ od 31. ožujka 2004. godine o koordinaciji postupaka za dodjelu ugovora o javnim radovima, ugovora o javnim opskrbama te ugovora o pružanju javnih usluga; te Direktiva 2007/66/EZ o izmjenama i dopunama dviju direktiva s obzirom na poboljšanje učinkovitosti revizijskih postupaka kod dodjele javnih ugovora.
Hrvatski zastarjeli Zakon o koncesijama iz 1992. i pregršt parcijalnih zakona nikako se nisu mogli nositi sa zahtjevima Europske unije. Stoga su u sklopu pregovora oko Poglavlja 5. – Javna nabava postavljeni uvjeti da se to izmjeni, a rezultirali su donošenjem novog Zakona o koncesijama 2008. godine, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2009. Bitne izmjene su: razdvajanje i definiranje tri vrste koncesija (za javne radove, za javne usluge, za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku); utvrđivanje ovlasti davanja koncesijama prema razinama vlasti; propisivanje područja i aktivnosti u kojima se koncesija može dati; uvođenje odredbi kojima se ureduju “pripremne radnje” (ex-ante faza) kao preduvjeta pokretanju postupka davanja koncesije; te – određenje jedinstvenog postupka davanja koncesija kroz javno nadmetanje. Hrvatska se obvezala prilagoditi 18 sektorskih zakona novom okviru, a jedini zakon gdje se to još nije napravilo jest Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama. Dakle, on nije usklađen ni sa stanjem iz 2008. godine!
Novi Zakon o koncesijama
U međuvremenu, Zakon o koncesijama pokazuje određene manjkavosti a Europska unija razvija i dalje pravni status koncesija, te donosi prijedloga nove Direktive Europske komisije za koncesije. Navedeni prijedlog Direktive objavljen je u prosincu 2011. godine. Zakon o koncesijama je opet – zastario. Hrvatski sabor u prosincu 2012. donosi potpuno novi Zakon o koncesijama, sukladan suvremenoj praksi Europske unije i u međuvremenu razvijenim hrvatskim iskustvima.
Dodatni povod donošenja novog Zakona o koncesijama jest i to što su u međuvremenu stupili na snagu novi Zakon o javnoj nabavi i novi Zakon o javno-privatnom partnerstvu. Postupak davanja koncesije provodi se naime sukladno pravilima o javnoj nabavi (nadležno tijelo za rješavanje o žalbama je Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave!), a u slučajevima kada je potrebno zajedničko ulaganje i davatelja koncesije i koncesionara – tu je Zakon o javno-privatnom partnerstvu. Dakle, Zakon o koncesijama, Zakon o javnoj nabavi i Zakon o javno-privatnom partnerstvu čine danas zaokruženu pravnu (kako materijalnopravnu tako i postupovnu) cjelinu i kod davanja složenih koncesija, a takve jesu brojne upravo na pomorskom dobru, biti će potrebno iznimno dobro poznavanje i primjena sva tri navedena zakona i njihovih podzakonskih akata.
Ukratko rečeno – koncesija se izmijenila. Koncesija danas je nešto bitno drugačije od onoga što većina naših pravnika učila u sklopu upravnog prava, gdje se o koncesijama uobičajeno uči. Ovih zadnjih desetak godina Europska unija je koncesije izmijenila vjerojatno više nego što su razvijane prošlo stoljeće. Promjene su u odnosu na ono što smo po Zakonu iz 1992. imali tolike, da možemo govoriti o promjeni paradigme što se koncesija tiče. A postupak oko toga je nezaustavljiv – kako sada je to već gotovo sigurno, 1. srpnja 2013. ulazimo u Europsku uniju. Nikakva izbjegavanja, pravne regresije, ili “u nas se tako radi” više neće biti mogući. Koncesije su u pravilu velika ulaganja i veliki novci. Europska komisija neće dopustiti odstupanja od prihvaćenog modela, a europski sudovi u Luxembourgu su, kako kažu oni koji se njihovim radom već bave – vrlo strogi kada je u pitanju kršenje tržišnog natjecanja.
Složena pravna regulativa
Osnovno je pravilo: “Koncesija je pravo koje se stječe ugovorom.” I to je to. Nema više velike priče što koncesije jesu. Tri su vrste koncesija: koncesija za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra, koncesija za javne radove, te koncesija za javne usluge.
Imamo i dalje odluku o koncesiji kao izričito upravni akt (dakle treba tu primijeniti i Zakon o općem upravnom postupku, pa i Uredbu o uredskom poslovanju), a imamo i ugovor o koncesiji. Ugovor je, kao i nekada, bitno definiran odlukom: “Ugovor o koncesiji je ugovor koji su sklopili davatelj koncesije s jedne strane i gospodarski subjekt kao odabrani najpovoljniji ponuditelj, odnosno gospodarski subjekt kojem je koncesija dana na temelju neposrednog zahtjeva s druge strane, a sadrži odredbe o međusobnim pravima i obvezama vezanim uz danu koncesiju.” Dakle (makar to izričito ne piše, već je pitanje pravne doktirne) svojim sadržajem spada u upravne ugovore, sjetiti će ih se bolji pratitelji ove materije, prije još 20 godina profesor Ivo Borković je pisao o njima, a kratko ih regulira novi Zakon o općem upravom postupku.
Djeluje složeno? I jest, no, nismo ni započeli konkretnu priču. Za one sklone hrvatskom načinu rješavanja problema – “zaobiđimo ih”, pa uvedimo neka odobrenja umjesto koncesija, kako je recimo 2007. napravljeno u lukama unutarnjih voda, takva priča više neće ići. Imamo naime u Zakonu o koncesijama popis područja u kojima se daju koncesije, a gdje je uredno navedeno i “na pomorskom dobru”. I odredbu da ako se sklopi pravni posao koji ima bitne sastojke ugovora o koncesiji, smatrat će se da je sklopljen ugovor o koncesiji.
Čisto zemljišno-knjižno stanje
Netko je nešto već sagradio ili ima u vlasništvu, pa mu po dosadašnjim običajima želimo dati nekakvu prvenstvenu koncesiju? Takav postupak više neće biti moguć. Kakav bi to onda bio javni natječaj i kako bi onda svi ponuditelji bili izjednačeni?
Zakon zato sada izričito kaže: “Ako se koncesija daje za obavljanje djelatnosti na nekretnini koja nije u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno davatelja koncesije, ili ako je za izvršavanje koncesije nužan prolaz ili provoz vozilima preko nekretnine koja nije u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno davatelja koncesije, davatelj koncesije je dužan razriješiti imovinskopravne odnose s tom osobom prije početka postupka davanja koncesije.”
Imovinskopravne stvari moraju biti razriješene, mora se dati svima jednaka šansa, mora biti, kako se danas suvremeno kaže – transparentno. Da investitor iz npr. Portugala ili Litve ima jednake mogućnosti kao i netko lokalni. Plaćati će naknadu, ali mora mu se omogućiti “čisto” stanje. Nije razriješeno? Može se sačekati do sklapanja ugovora o koncesiji. Ali onda mora biti čisto. Inače nema davanja koncesije.
Procjena vrijednosti koncesije
Kako postupak ide? Pokušati ćemo objasniti na jednom primjeru. U upravnom ste vijeću lučke uprave. Postojećem koncesionaru upravo istječe prvenstvena koncesija, koju je još davno dobio, te morate odabrati novog. Prije nego raspišete javni natječaj (da javni natječaj i to sukladno pravilima Zakona o javnoj nabavi) trebate prvo procijeniti vrijednost koncesije.
Procijenjena vrijednosti koncesije za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra računa se kao procijenjeni prihod koji će koncesionar, postupajući s pažnjom dobrog gospodarstvenika, ostvariti temeljem ugovora o koncesiji za vrijeme trajanja koncesije, umanjen za procijenjeni iznos naknade za koncesiju, te diskontiran na neto sadašnju vrijednost po diskontnoj stopi koju odredi davatelj koncesije, a koja odražava trenutačne tržišne procjene vremenske vrijednosti novca i rizika koji su karakteristični za ulaganja srodna predmetu koncesije.
Imate u lučkoj upravi stručnjaka za procjene financijskog rizika? A operativnog? A tehničkih rizika? Dobro, ako nemate, možete uzeti vanjske, no ne zaboravite i za to predvidjeti sredstva, stručnjaci takvog profila u Uniji znaju koštati i po 600 € na dan.
Studija opravdanosti
Natječaj ne možete raspisati jer mislite da bi to bilo dobro, već morate imati studiju opravdanosti davanja koncesije. Studijom opravdanosti davanja koncesije posebno se uzimaju u obzir javni interes, utjecaj na okoliš, zaštitu prirode i kulturnih dobara, financijski učinci koncesije na državni proračun Republike Hrvatske, odnosno proračun jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, te usklađenost s gospodarskim razvojnim planovima i planovima davanja koncesija (o njima malo kasnije).
E, sada, imaju li vaša općina, grad, županija, pa i nadležno ministarstvo jasan dokument što je u vašem slučaju javni interes? Putnička luka? Teretna? Putnička i dijelom recimo luka posebne namjene? Da li su svi uopće donijeli sve strateške dokumente koji vam trebaju za analizu? A što sve morate u studiju staviti Zakon će vas lijepo usmjeriti: “Studija opravdanosti davanja koncesije sastoji se osobito od operativnog sažetka, općeg dijela, tehničke, financijske, ekonomske i pravne analize, po potrebi analize utjecaja na okoliš, odnosno prirodu, kulturna dobra i zdravlje te pripadajućih priloga, zaključka i preporuka.”
Javno-privatno partnerstvo
Planirate nešto zajednički ulagati s koncesionarom? E, onda imamo javno-privatno partnerstvo i još cijeli Zakon o javno-privatnom partnerstvu koji moramo uključiti: “Kod koncesije za javne usluge i koncesije za javne radove koja ima značajke javno-privatnog partnerstva te na koju se primjenjuju propisi kojim se uređuje javno-privatno partnerstvo, davatelj koncesije umjesto studije opravdanosti davanja koncesije izrađuje prijedlog projekta javno-privatnog partnerstva na način kako je to određeno propisom kojim se uređuje javno-privatno partnerstvo.” Ne baš kratka, no vrlo jasna definicija. Napominjemo da i za ovu dokumentaciju potrebno imati vrlo specijalizirana znanja, jer nije jednostavna.
Postupak davanja koncesije
Kratko i jasno: “Prilikom provođenja postupka davanja koncesija davatelji koncesija obvezni su, u odnosu na sve pravne i fizičke osobe, poštovati načelo slobode kretanja robe, načelo slobode poslovnog nastana, načelo slobode pružanja usluga, načelo učinkovitosti, kao i ostala temeljna načela iz Ustava Republike Hrvatske te Ugovora o funkcioniranju Europske unije, kao što su načelo tržišnog natjecanja, načelo jednakog tretmana, načelo zabrane diskriminacije, načelo uzajamnog priznavanja, načelo razmjernosti i načelo transparentnosti.” Tko se bavi javnom nabavom, prepoznati će načela, manje-više su ista, čak i jače naglašena. Koncesija je za koncesionara poduzetnički poduhvat na kojem želi zaraditi. U poduzetničkom poduhvatu, na jedinstvenom tržištu EU, svi moraju imati jednake šanse za dobivanje neke koncesije, bila to kompanija iz Portugala, Litve ili Hrvatske. Ono što smo nekada imali, razne prvenstvene koncesije postojećim korisnicima, odlazi u povijest.
Odabir budućeg koncesionara
Kod kriterija za odabir ponude, ili jednostavnije rečeno – kojeg ponuditelja odabrati, imamo dva moguća pristupa, opet iz sustava javne nabave. Jedan je “najviša ponuđena naknada za koncesiju”. Nešto kao “najniža cijena” iz javne nabave, ali gledano “u ogledalu”. Kada javni sektor kupuje bit je dobiti odgovarajuću robu po najnižoj cijeni. Kad javni sektor daje koncesiju, bit je dobiti za istu što više!
Naravno, ovdje će se mnogi već opravdano pobuniti: “Pa ne dajemo mi koncesiju samo da zaradimo, tu je i javni interes da bi se potaknuo razvoj, gospodarske zone, strateška industrija…” I to Zakon o koncesijama omogućava, jer imamo i onaj drugi mogući pristup kod kriterija za odabir ponude – ekonomski najpovoljniju ponudu. E tu se vrednuju: kvaliteta, što uključuje tehničko dostignuće, estetske, inovacijske, funkcionalne i ekološke osobine, operativni troškovi i troškovi upravljanja, ekonomičnost, servisiranje i tehnička pomoć nakon isporuke, datum isporuke i rokovi isporuke ili rokovi završetka radova, cijena usluge za krajnje korisnike, te visina naknade za koncesiju. Naravno to mora biti navedeno u dokumentaciji i razrađeno. Značenje kriterija može se izraziti određivanjem niza maksimalnih vrijednosti u odgovarajućem rasponu. Ako to nije moguće, davatelj koncesije navodi u obavijesti o namjeri davanja koncesije kriterije poredane po važnosti od najvažnijeg prema najmanje važnom. I ti kriteriji moraju biti pametno postavljeni. Opet uz suradnju stručnjaka.
Ugovor o koncesiji
Davatelj koncesije će odabranom najpovoljnijem ponuditelju ponuditi sklapanje ugovora o koncesiji. Kako već ide klasično s koncesijama, sklapanjem tog ugovora nastaje koncesijski odnos. No, što ako je predviđeno neko zajedničko ulaganje? Pa tada sve ide po propisima o javno-privatnom partnerstvu i davatelj koncesije s obilježjima javno-privatnog partnerstva dužan je osnovati povjerenstvo za praćenje provedbe ugovora o koncesiji. Povjerenstvo je dužno davatelju koncesije bez odgode dostavljati zapisnike sa sjednica, te ga izvještavati o provedbi ugovora o koncesiji i mogućnosti nastanka ili nastanku bilo koje okolnosti, uključujući i one koje proizlaze iz odredbi ugovora kao i one koje proizlaze iz propisa kojima se uređuje predmet koncesije, a koje imaju ili mogu imati neposredan ili posredan fiskalni učinak na državni proračun i proračune jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.
Izmjene ugovora o koncesiji
Koncesija je u pravilu dugoročan pravni odnos, često zna trajati dugi niz godina. Što ako ugovor o koncesiji treba izmijeniti? Kao prvo, ugovor o koncesiji može se izmijeniti za vrijeme njegova trajanja samo kada su uvjeti i mogućnosti za nastanak izmjene bili predviđeni u dokumentaciji za nadmetanje i ugovoru o koncesiji na jasan, nedvosmislen i precizan način.
Dakle, tko se kasnije misli prilagođavati – mora na to misliti na vrijeme. Osobito se može izmijeniti ako su kada je ugrožena nacionalna sigurnost i obrana države, okoliš ili ljudsko zdravlje, te ako to zahtijeva interes Republike Hrvatske određen u Hrvatskome saboru.
No, ako su u pitanju izmjene koje uvode uvjete koji bi, da su bili dio postupka davanja koncesije, učinili mogućim odabir nekog drugog ponuditelja umjesto onog koji je odabran kao najpovoljniji ili izmjena utječe na ekonomsku ravnotežu koncesije u korist koncesionara ili izmjena znatno proširuje opseg djelatnosti koncesije u cilju uključivanja robe, radova ili usluga koji nisu bili uključeni u ugovor o koncesiji (a čega sve u našoj pravnoj praksi ima), u pitanju su bitne izmjene ugovora o koncesiji. Osim u par strogih izuzetaka – ako je u ugovor o koncesiji potrebno unijeti bitne izmjene, davatelj koncesije pokrenut će novi postupak davanja koncesije i sklopiti novi ugovor o koncesiji. Dakle, novi postupak, gdje s može javiti i novi koncesionar.
Koncesije na pomorskom dobru
Zanimljivo je da se Zakon o koncesijama, iako je opći zakon, u par odredbi izravno navodi i regulira koncesije na pomorskom dobru. Tako se navodi da ugovor o potkoncesiji može biti sklopljen samo na temelju ugovora o koncesiji za gospodarsko korištenje pomorskog dobra. Kod drugih koncesija – nema mogućnosti podkoncesije. No, i ovdje, mogućnost davanja potkoncesije mora biti predviđena u studiji opravdanosti davanja koncesije, dokumentaciji za nadmetanje, obavijesti o namjeri davanja koncesije, te ugovoru o koncesiji u okviru koje se može dati. Dakle, već uvelike prije davanja koncesije, u studiji opravdanosti treba ovu mogućnost predvidjeti, te nema “mi se sjetili da bi bilo dobro” nakon par godina. U tom slučaju, jedini put je – nova koncesija, temeljem nove studije.
Pravna zaštita
Već smo spomenuli, Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave nadležna je za rješavanje o žalbama u vezi s postupcima davanja koncesija. Također, izričito se navodi – pravna zaštita u postupku davanja svih koncesija uređenih ovim Zakonom provodi se u skladu s propisima kojima se uređuje javna nabava. Dakle, znati će svi koji se bave javnom nabavom, postupak je vrlo precizno uređen (evo i već petog zakona kojeg spominjemo – Zakon o državnoj komisiji za kontrolu postupka javne nabave).
Nadzor koncesionara
Davatelj koncesije dužan je kontinuirano nadzirati rad koncesionara i izvršavanje njegovih obveza iz ugovora o koncesiji. To smo imali i do sada i to je razumljivo. Međutim, sada su davatelji koncesija dužni dostaviti ministarstvu Financija godišnji i srednjoročni (trogodišnji) plan davanja koncesija.
Štoviše, davatelj koncesije dužan je prije isteka tekuće kalendarske godine izraditi godišnji plan davanja koncesija iz svoje nadležnosti za iduću kalendarsku godinu. Podrazumijeva se, godišnji plan davanja koncesija mora biti u skladu sa srednjoročnim (trogodišnjim) planom davanja koncesija. Dakle, ne podrazumijeva se u travnju sjetiti se da želimo dati koncesiju u srpnju.
Koncesije na zahtjev
Zakon o koncesijama predviđa i koncesije na zahtjev, isključivo za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra, primjerice “ako postojeća i/ili planirana gospodarska aktivnost gospodarskog subjekta na određenoj lokaciji čini s predmetom koncesije za koju se zahtjev podnosi, neodvojivu tehnološku ili funkcionalnu cjelinu, te koncesija služi isključivo za obavljanje te gospodarske aktivnosti”.
Izričito je propisano i da se koncesija na zahtjev ne smije se dati s namjerom neopravdanog izbjegavanja primjene općeg postupka davanja koncesije, dakle onog na koji se svatko može javiti. Dakle, koncesija na zahtjev je izuzetak od općeg pravila, a što se izuzetaka tiče, vrijedi uvijek ona latinska – exceptiones sunt strictissimae interpretationis, dakle kod operacionalizacije nekog konkretnog koncesijskog sustava koncesije na zahtjev moraju ostati izuzetak.
Odnos prema novim propisima o pomorskom dobru
Postavlja se pitanje, kakav će biti odnos Zakona o koncesijama i budućeg novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Odgovor je jednostavan: uvelike drugačiji nego što je to bio odnos Zakona o koncesijama iz 1992. s Pomorskim zakonikom, odnosno Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama. Zakon o koncesijama iz 1992. nije regulirao gotovo ništa, Zakon o koncesijama iz 2012. regulira jako puno. Novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama više neće regulirati postupak davanja koncesije – jer on je jasno reguliran općim zakonom, to je postupak javne nabave. Materijalno, neće se smjeti izići iz načela koje propisuje Zakon o koncesijama – jednaki pristup svim ponuditeljima, transparentnost i jasni kriteriji odabira ponude. Kod zajedničkih ulaganja s koncesionarom – morati će se ići po modelu javno-privatnog partnerstva.
Neke jednostavnije djelatnosti tipa štandova, terasa, mjesta za najam brodica i slično najbolje će biti potpuno isključiti iz sustava koncesija (posebno ako ne ometaju opću uporabu), jer takvim sezonskim aktivnostima sustav koncesija nije ni namijenjen. No, što se tiče koncesija na lučke djelatnosti, diranja obalne crte, komercijalnih djelatnosti koji ograničavaju opću uporabu – tu će trebati djelovati sukladno gore navedenim načelima i tu će tijela Europske unije biti vrlo stroga ako se to tako ne bude radilo; ograničavanje tržišnog natjecanja i ravnopravnosti svih gospodarskih subjekata u EU je iznimno neprihvatljivo.
Zaključno
Reći će mnogi da za ovo sve nemamo stručnjake – ali to je naš problem. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju je potpisan prije 10 godina, neke direktive su tu već devet godina, prijedlog Direktive o koncesijama je javan i dostupan već godinu i pol. Moglo se zatražiti twinning projekt, moglo se zatražiti jačanje administrativnih kapaciteta – a to što se u Hrvatskoj, posebno na moru čekalo, to nikoga u Europi ne zanima. Imamo okvir, imamo usklađenje s Poglavljem 5. Javna nabava i ili ćemo provoditi koncesijske režime kako je dogovoreno, potpisano i preuzeto, ili ih nećemo provoditi i onda se čuditi zašto nam pada BDP jer se umjesto naših razvijaju luke u Italiji, Sloveniji ili Rumunjskoj.
Još imamo vremena pokrenuti sustav, od izrade strateških dokumenata do edukacije zaposlenih vezano za novu paradigmu koncesija, kako bi koncesijski sustav na moru zaživio. No, to vrijeme je sve kraće. Ulaskom u Europsku uniju, mi ulazimo u jedan kompetitivni sustav država, od koji se svaka bori za svoj dio kolača zajedničkog tržišta.
Nismo jedina zemlja na Mediteranu – te ako se ozbiljno ne uhvatimo gradnje kvalitetnog koncesijskog sustava – odu i ulaganja i tereti i pa i budućnost naših obalnih gradova negdje drugdje. A onda će to biti naš i samo naš propust. No, budućnost ipak može biti i drugačija. Ovaj cijeli složeni sustav donosi nešto što do sada često nismo imali – a to je red. Zato ga iskoristimo u našu korist, iskoristimo to sustavi koncesija moraju biti planirani, ponuđeni na čistom zemljišno-knjižnom stanju, te transparentno vođeni sukladno načelima slobode pružanja usluga, jednakog tretmana i drugih, koje smo sami prihvatili ulaskom na zajedničko tržište.