Autor: Snježana Frković, dipl.iur., zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske
Konačno je potpuno izvjesno da je u Ministarstvu nadležnom za more započela priprema donošenja novog zakona o pomorskom dobru. Nepoznato je samo hoće li se ili ne koristiti prethodni tekst koji je bio već u fazi prijedloga i sadržavao je mnoge kvalitetne, ali i suspektne odredbe i nije stigao ni do rasprave u zakonodavnom tijelu. No, uskoro će se vidjeti da li će se arhitektura novog zakona slagati “iz početka”.
Radi se o izvanredno važnom zakonu koji se donosi, za nadati se, ne samo zbog nužnosti usklađenja s općim propisom o koncesijama već i zbog sazrele potrebe za rekonstrukcijom i poboljšanjem pravnog uređenja pomorskog dobra – mora i morske obale.
Novi zakon bi trebao jasnije i preciznije postaviti definiciju pomorskog dobra te načela i pravila pravnog uređenja ovog režima, kao i propisati kriterije za procjenu prava i pravnih odnosa, te definirati i konačno razriješiti sva bitna i otvorena pitanja koja u praksi izazivaju dvojbe, blokade i sporove. Također, bilo bi više nego potrebno propisati obvezu sustavnog utvrđivanja granice i cjelovitog upravljanja pomorskim dobrom. To zato jer je na pomorskom dobru, u praksi i legislativi situacija vrlo složena, a obilježava je podnormiranost te pravni, a često i faktični nered.
Predlagatelj će međutim teško uspjeti s izradom dobrog teksta prijedloga zakona, ako prethodno ne izvrši (ili dovrši) temeljitu analizu primjene važećeg Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama u praksi i ne utvrdi koji su svi problemi i kakvo je zapravo stanje.
Pomorsko dobro u Hrvatskoj je u dugoj je pravnoj tradiciji u statusu općeg dobra za kojeg nije postojala obveza upisa u zemljišnu knjigu i utemeljeno na dva čvrsta načela – načelu jedinstva zemljišta i zgrade i načelu da su nekretnine na tom području izvan pravnog prometa, što znači da se na njima ne može stjecati pravo vlasništva. No, pravilo da se pomorsko dobro neće evidentirati, u praksi se pokazalo pogubnim. U desetljećima pravne povijesti nagomilani su problemi uslijed velikog broja nezakonitih upisa, uzurpacija i raspolaganja nekretninama koje su stvarno u ovom statusu, ali nisu bile evidentirane kao pomorsko dobro.
Režim društvenog vlasništva intervenirao je u ovu pravnu oblast svojim specifičnim nevlasničkim stilom i zasadio hibridna i nejasna rješenja i time negativno utjecao na pravno uređenje pomorskog dobra. Ugašeno je započeto (skromno) upravljanje pomorskim dobrom, a zakoni su nejasno i različito uređivali prava, ovisno o subjektima, a za zatečene dvojbe i upise prava vlasništva nisu propisali kriterije za otklanjanje. Postupak sustavnog evidentiranja pomorskog dobra uspješno je potaknut Zakonom o pomorskom i vodnom dobru lukama i pristaništima iz 1974. godine. Međutim započeti proces je stao prvenstveno zbog nedostatka sredstava.
Desetljećima nema strategije integralnog upravljanja pomorskim dobrom niti sustavne kontrole ni sustavnog utvrđivanja granice. Nema uprave, odnosno pravne osobe koja bi upravljala tim dijelom hrvatskog teritorija pa se upravljanje i utvrđivanje granice, nadzor i koncesioniranje provode parcijalno, od slučaja do slučaja.
I kad se utvrdi, granicu pomorskog dobra je teško provesti jer su na terenu česti nezakoniti upisi prava vlasništva, od kojih su dijelom “stari” upisi, a dijelom noviji provedeni nakon pretvorbe. Koji su od svih tih upisa (i da li su uopće) valjani, a koji nisu, ni u važećem, ni u prethodnim zakonima, nije izrijekom propisano.
Postojeći Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama, podnormiran je i invalidan kao i njegovi prethodnici, a u praksi se pokazao kao slaba podloga za poduzimanje efikasnih pravnih radnji i kvalitetno i brzo rješavanje imovinskopravnih odnosa.
Nositelj vlasti na pomorskom dobru je država pa je za očekivati da će se konačno naći organizacijski okvir kroz neku upravu ili možda ustanovu, za institucionaliziranjem te vlasti na integralan, učinkovit i kvalitetan način.
Ovakvo rješenje uz dobar zakon i odvajanje sredstava za sustavno utvrđenje granice u kratkom roku moglo bi dati izvrsne rezultate. Društveni kontekst i komplicirano vrijeme u kojem živimo zahtijeva upravo izvrsnost i odgovornost kao metodu u svemu što se čini, a osobito u donošenju novih zakona kojima je prvenstveno cilj javni interes.
Na koncu zaključno ponavljam svoje mišljenje koje sam iznijela u razmatranju “Stečenih prava na pomorskom dobru” na savjetovanju “Nekretnine kao objekti imovinskih prava” u Zagrebu davne 2004.god., a koje oslikava svu dramatičnost stanja i koje se nije promijenilo zadnje desetljeće te je danas još više aktualno.
“Isti nazivi dvama raznim pravima, s jedne strane, nejasne nepotpune i kontradiktorne odredbe s druge strane, izostanak upisa pomorskog dobra, odnosno nedostatak evidencije pomorskog dobra u katastru i zemljišnim knjigama, s treće strane, omogućili su ustanovljenje i prijenos prava korištenja, odnosno pravni promet, te veliki opseg upisa (para) stvarnog prava korištenja, te prava raspolaganja i upravljanja.
Nakon procesa pretvorbe ti su upisi postali efikasna podloga za brojne nezakonite upise prava vlasništva na pomorskom dobru.”
Evidentno da je stupanj pravne zaštite pomorskog dobra i formalno i stvarno od donošenja Pomorskog zakonika 1994. god. nedopustivo nizak, te da postojeći Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2003. god. nije razriješio mnoštvo otvorenih pitanja imovinsko-pravne naravi naslijeđenih od svojih prethodnika, što ima teške posljedice za pravnu zaštitu pomorskog dobra.
Zakon je samo povećao i još će povećati pro futuro pravni nered u ovom području koji je kontinuirano rastao kroz prethodne propise.
U tom smislu da su propisi koji su uređivali pretvorbu, pomorsko dobro i vlasničke odnose precizno definirali pravne učinke ulaganja i gradnje te uknjižbe prava korištenja, raspolaganja i upravljanja na pomorskom dobru, ne bi se dogodilo nakon pretvorbe tako veliki broj nezakonitih upisa prava vlasništva novoformiranih trgovačkih društva.
Neriješena imovinsko pravna pitanja na pomorskom dobru reflektiraju se na gospodarsko korištenje pomorskog dobra i koncesijski pravni režim koji je danas u velikom dijelu podnormiran i nedopustivo supstituiran koncesijskim odobrenjima.
Upravo zato novi zakon o koncesijama koji je u saborskoj proceduri kao i budući novi zakon o pomorskom dobru i morskim lukama moraju dati rješenja u cilju da se najvrednije opće dobro Republike Hrvatske konačno i kvalitetno zaštiti.