Autor: Goran Beus Richembergh, predsjednik Odbora za turizam Hrvatskoga sabora
Kako je moguće da je Republika Hrvatska koja pretendira biti jedna od vodećih turističkih zemalja na Sredozemlju pristupila rješavanju pitanja pomorskoga dobra tako neodgovorno, sporo i nedosljedno.
Onima koji prate portal Hrvatsko pomorsko dobro ne treba objašnjavati koji su sve problemi povezani s institutom pomorskoga dobra kad je riječ o hrvatskoj teoriji i praksi. Njima je odavno sve jasno.
Neodgovorno upravljanje i gospodarenje pomorskim dobrom
Činjenica da je turizam jedna od naših najvažnijih strateških gospodarskih grana.
Dok istovremeno prerađivačka industrija, poljoprivreda, građevinarstvo, trgovina i drugi relevantni gospodarski sektori u posljednjih nekoliko godina bilježe negativan rast, turizam je taj na kojemu se ostvaruju nove vrijednosti i sve veća gospodarska aktivnost stanovništva. Je li to dobro ili ne, s aspekta sigurnosti i stabilnosti nacionalnoga gospodarstva – drugo je pitanje. Turizam je, naime, jedna od najfragilnijih industrija koju i najmanji poremećaji mogu omesti.
Činjenica je da u eri opće recesije samo turizam u Hrvatskoj bilježi pozitivan rast i da se njegov infrastrukturni goodwill još uvijek procjenjuje jako visoko za razliku od ostalih konkurentskih zemalja koje su bitno iscrpile svoje resurse pa prostor za rast mogu pronaći samo u inovacijama.
Hrvatska ima mogućnost i jednog i drugog. O tome govore konstantno rastući fizički i financijski pokazatelji te je posve nejasno zašto se rješavanju tako važnih pitanja poput pravilnoga i održivoga gospodarenja i upravljanja pomorskim dobrom pristupa s toliko nonšalancije, neodgovornosti i neodlučnosti. Ako je nemar države (na svim njenim razinama) evidentan na jednome od najvažnijih i najvrjednijih hrvatskih turističkih resursa, kakvo li je tek stanje s ostalima?
Zakon o pomorskom dobru generira pravni nered
Postojeći Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama donesen je po hitnom postupku prije deset godina te se njegov koncept do danas pokazao potpuno promašen i u mnogim aspektima neprovediv. To već godinama govore i upozoravaju turistički praktičari, investitori, stručnjaci i predstavnici lokalne samouprave. Upiru prstom na njegove slabe strane, nedorečenosti, nelogičnosti i blokade koje proizvodi.
Pravna sigurnost koja bi, primjerice, investitorima trebala biti navedenim Zakonom osigurana – izostala je, što se reflektira u stagnaciji kvalitete turističkih sadržaja i izostanku novih ulaganja. Ne samo to nego se može slobodno reći da u gospodarenju pomorskim dobrom vlada opći kaos i nered jer se duž čitave jadranske obale može naići na bezbroj slučajeva koji kazuju da su na djelu improvizacija, nemar, uzurpacija i devastacija pomorskoga dobra.
Danas niti je hrvatsko pomorsko dobro zaštićeno, niti oni koji na njemu žele stvoriti novu vrijednost mogu računati na jasne i nedvosmislene kriterije pod kojima bi razvijali svoje poslove, niti netko njime učinkovito upravlja.
Diversifikacija turističke ponude i pomorsko dobro
Tzv. primorski turizam još se uvijek dominantno odvija na prostoru zamišljenoga ili već određenoga pomorskoga dobra. Pored plaža, nautičkih i sportskih luka i privezišta u zoni pomorskoga dobra nalaze se i mnogi hoteli i kampovi ili njihovi esencijalni sadržaji, brojni restorani, terase, šetnice sa štandovima ali i zabavni i mnogi drugi sadržaji. Na žalost, proći će još mnogo vremena dok se turistički sadržaji kojima će se stvarati nova vrijednost i zarađivati glavnina prihoda ne pomaknu dalje od obale.
Nacrt Strategije razvoja hrvatskoga turizma podcrtava ogromne mogućnosti koje leže u sadržajima koje je moguće smjestiti i razvijati dalje od crte obale, pa i desecima kilometara u unutrašnjosti, kako bi se kreirali sadržaji koji nam kronično nedostaju (resorti, kongresni kompleksi, golf tereni, tematski i zabavni parkovi, etno-sela itd.) ali i umanjila sezonalnost hrvatskoga turizma. Nedavno plasirana ideja o Jadranskoj Provansi (projektu razvoja autohtonih turističkih, ugostiteljskih i njima pratećih sadržaja i obrta uz proizvodnju hrane i pića, ljekovitog i aromatičnog bilja, suvenira itd in situ na područjima Dalmatinske zagore od Zrmanje do Konavala) vodi k tome cilju. Njega priželjkuju i oni koji ozbiljno upozoravaju da je krajnje vrijeme da se turističke zajednice i turističke agencije moraju transformirati u subjekte upravljanja turističkom destinacijom.
Koliko god se žarišta turističkoga života i uspiju pomaknuti s crte obale prema unutrašnjosti i koliko god to može dovesti do diversifikacije turističke ponude, njene distribucije na veći broj mjeseci pa samim tim i na smanjivanje pritiska turističkoga prometa u vršnim mjesecima na usko obalno područje, taj proces zasigurno neće umanjiti važnost pravilnoga gospodarenja pomorskim dobrom.
Štoviše, njegova dugoročna održivost u svim varijantama i podvarijantama mogućih scenarija turističkoga razvoja hrvatskoga priobalja i otoka izravno ovisi o pravilnome gospodarenju pomorskim dobrom!
Nužnost donošenja novog zakona
Koncem travnja prošle godine održana je velika tematska rasprava o stanju i perspektivama nautičkoga turizma u Odboru za turizam Hrvatskoga sabora. Zaključci s te sjednice (od kojih smo već većinu, da se malo i pohvalim, u rekordno kratkome vremenu uspjeli realizirati) pokazali su da se razrješavanju nedoumica oko zakonskoga definiranja pomorskoga dobra, a onda i u primjeni načela održivoga gospodarenja i rušenja birokratskih barijera koje koče razvoj turizma treba pristupiti odmah i bez žaljenja truda. Predložili smo tada da Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture odmah oformi ekspertnu radnu skupinu koja će predložiti nacrt novoga zakona o pomorskom dobru. Tražili smo od Ministra da se u tu skupinu imenuju vrhunski znalci ove problematike i da se nacrt javnosti prezentira do konca godine. Također smo zahtijevali da se pod kapom Ministarstva ustanovi posebna Uprava za pomorsko dobro koja bi upravljala tim prevažnim resursom. Ne vidim razloga da se ta Uprava ne pozicionira baš negdje na Jadranu. Primjerice u Šibeniku, koji nudi sve uvjete za njen smještaj a nalazi se baš negdje na sredini naše obalne crte.
Bilo je dobro krenulo. Ministar Siniša Hajdaš Dončić je prihvatio našu inicijativu, imenovao je stručnu radnu skupinu i dao joj jasan projektni zadatak. Iz naših par razgovora mogao sam zaključiti da mu je jako stalo da se ovo pitanje konačno razriješi. A onda je nešto krenulo ukrivo. Čujem da su ministrovi naputci bili jasni i vrlo korektni jer su uvažavali potrebe i tehnologiju rada struke. No onda su se u sve počeli petljati drugorazredni i trećerazredni birokrati koji su doveli do toga da se stručna skupina sastaje rijetko i da ne uspijeva modelirati upotrebljiva rješenja, odnosno da su upravo oni koji su i proteklih godina muljali kako bi spriječili donošenje novoga zakona sad opet upetljali u čitav proces ne bi li ga usporili i otežali.
Otvorena pitanja pomorskog dobra treba razriješiti
Slažem se da postoji čitav niz otvorenih pitanja kad je riječ o ovome zakonu i da se radi o materiji koja zahtijeva najvišu razinu odgovornosti. Ima, navodno, pokušaja da se pojam ‘općega dobra’ prevede u ‘javno dobro’. Nije to bezopasno. Naime, to nije ništa drugo nego prevođenje ‘općeg dobra’ u državno vlasništvo. A onda i na korak do moguće rasprodaje. Dakle, valja budno paziti da se novim zakonom zapravo ne stvore preduvjeti za eroziju toga važnog resursa. Ali beskrajne i besplodne rasprave sad postaju kontraproduktivne. Sve je manje ili više već rečeno u posljednjih deset godina otkad je postojeći zakon na snazi. Sada stručno povjerenstvo mora tu decenijsku raspravu sumirati i privesti kraju, a za neka od pitanja za koja nema jedinstveno konsenzualno rješenje neka ponudi dva, pa će neke od ‘gordijskih čvorova’ onda presjeći Vlada i Sabor.
Već sad je, primjerice, jasno da valja razriješiti pitanje valorizacije ulaganja koncesionara na pomorskome dobru. Uz sadašnja rješenja nemoguće je očekivati da će koncesionari uopće nešto ulagati posljednih pet godina trajanja koncesijskoga ugovora. Valorizacija uloženoga kapitala je korak ka definiranju instituta obeštećenja u slučajevima promjene koncesionara. Zašto obeštećenje neamortiziranoga dijela ulaganja ne bi bio uvjet novome koncesionaru?
Granice pomorskog dobra
U potpunosti dijelim mišljenje i onih koji kažu da nema nikakve potrebe da se granice pomorskoga dobra utvrđuju duž čitave obale i da se tako državi stvaraju enormne financijske obveze, a onda u prostoru stvara opći kaos zbog postupaka izvlaštenja privatnih vlasnika zemljišnih čestica u zelenom pojasu ili na otocima. Granice pomorskoga dobra treba utvrđivati samo tamo gdje za to stvarno ima potrebe i opravdanja.
Transparentni i tržišno uvjetovani kriteriji
Koliko mi je poznato i ministar turizma Veljko Ostojić je više nego zainteresiran da se zakon donese što prije kao i još neki drugi vrlo visoki državni dužnosnici s kojima sam razgovarao proteklih tjedana koji u potpunosti podržavaju donošenje novoga i provedivoga zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Iako nekima od njih to nije bliska tema niti su njihovi resori izravno vezani uz nju, svima koji stvarno odgovaraju za gospodarski razvoj Hrvatske je jasno da se ne može dosljedno i vjerodostojno govoriti niti o ulaganjima u turizmu niti o otvaranju radnih mjesta u našim primorskim županijama ako se i tim zakonom ne stvore logični, transparentni i tržišno uvjetovani kriteriji za gospodarenje unutar zona pomorskoga dobra. I glavni državni odvjetnik je pobornik donošenja novoga zakona kojim bi se otklonile sve nedoumice zbog kojih je DORH proteklih godina nerijetko ‘dizao koplja na gotovs’ kad je trebalo razrješavati pojedine situacije na terenu.
Otpori donošenju novoga zakona veliki su i provijaju iz raznih smjerova, poticani raznim interesima, u to nema nikakve dvojbe. Onih kojima ovakvo stanje odgovara ima i previše.
Baš zato ćemo mi iz saborskoga Odbora za turizam (a čujem da su na istim ‘valnim dužinama’ i kolege iz Odbora za pomorstvo, promet i veze) inzistirati i izvršiti dodatni pritisak na Ministarstvo pomorstva, prometa i razvitka da se posao na tome zakonu ubrza i da ministar osobno osigura promptniji rad povjerenstva kako bi se javna rasprava o novome zakonu mogla provesti ovoga proljeća i kako bi se zakon donio prije ljeta ove godine.
Na stručnjacima je da predlože moguća učinkovita rješenja ali je na državi, odnosno politici da donese pravorijek u svim dvojbenim situacijama i da preuzme punu odgovornost kako za gospodarenje pomorskim dobrom tako i za gospodarenje svim drugim što joj je povjereno na brigu.