Autor: Kap.d.pl. Branko Kundih dipl.iur.
Plaže Rijeke & Plaže Nice – Kako to rade Francuzi
Dosadašnje djelom pretjerane reakcije javnosti na nedovršeni tekst prijedloga Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, a koji među ostalima uređuje i morske plaže, samo su refleks prema neodgovornoj politici koja je zadnjih trideset godina u potpunosti zanemarila taj prvorazredni prirodni resurs od kojega se na koncu i živi. Nadležna Uprava Ministarstva mora jednostavno je desetljećima morske plaže stavila na margine svojeg interesa, iako je upravo ona trebala inicirati promjene.
U takvim okolnostima morske plaže su pratile mnogobrojne afere i sukobi interesa, iako je bilo i pozitivnih iskoraka prije svega od strane lokalne i regionalne samouprave. Zato se ne treba čuditi što javnost puše i na hladno.
Apeli za spas morskih plaža
U zadnje vrijeme nastala je prava mala uzbuna u javnom prostoru koja je bila praćena opravdanim i neopravdanim apelima za spas i zaštitu morskih plaža kao općeg dobra, koje nam svima pripada i kao takvo je neotuđivo.
Morske plaže su tako preko noći ušle u fokus stručne, političke pa i šire javnosti. Zaštitnici i dušobrižnici pomorskog dobra zdušno zavapiše da se prodaje i daje na korištenje nacionalno dobro koje nam svima pripada.
Resorno Ministarstvo zatečeno reakcijama smiruje javnost, opravdava svoje prijedloge i dobre namjere i na koncu sve prerasta u obećanja koje će zasigurno trebati opravdati.
Konac djelo krasi.
Konačni sud moći će se dati kada Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama uđe u službenu saborsku proceduru i na koncu kada bude donesen.
Posebno želim naglasiti da članovi Radne skupine za izradu Nacrta prijedloga ZPDML na koje se u zadnje vrijeme učestalo poziva od strane resornog Ministarstva, nisu autori predloženog Nacrta. Oni samo daju sugestije i prijedloge u dobroj vjeri za eventualno poboljšanje zakonskih Prijedloga koji na koncu mogu i ne moraju biti prihvaćeni.
Iako je turistički sektor Republike Hrvatske u velikom dijelu vezan uz prostor pomorskog dobra potpuno je nejasno kako u Radnoj skupini nije imenovan niti sudjeluje predstavnik resornog Ministarstva turizma. Resorno Ministarstvo turizma do sada jednostavno šuti.
Koji su uzroci nepovjerenja
Kako objasniti da Pomorski zakonik 1994. koji je prvi regulirao materiju pomorskog dobra uopće ne spominje morske plaže, iako plaže predstavljaju neprocjenjivi nacionalni prirodni i gospodarski resurs u općoj uporabi.
Kasnije donesen Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama 2003.g. koji je i danas na snazi, iako navodi morske plaže kao pomorsko dobro po samom zakonu, ne definira sam pojam, a još manje ne propisuje njihov razvrstaj niti model njihovog gospodarskog korištenja.
Kao izrazito turistička zemlja koja je pretežno okrenuta Jadranu donijeli smo davne 1995.god. neupotrebljiv Pravilnik o morskim plažama (N.N. 50/1995).
Pravilnik je povijesni spomenik naše nesposobnosti i nebrige za morske plaže. Jednostavno smo sakrili morske plaže te ih izbacili iz zakonodavstva kao da ne postoje. Da stvar bude bolja stručni nositelj Uprava pomorstva falsificira istinu te u “Obrascu prethodne procjene učinka propisa” konstatira da se važeći ZPDML u primjeni pokazao uspješnim. Takva procjena je čista obmana javnosti bez argumenata te predstavlja drskost koja se isključivo temelji na snazi nedodirljive državne birokracije. Budućnost pomorskog dobra može se graditi jedino ako smo svjesni da je postojeći Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama predstavljao istovremeno stručni i politički promašaj donesen po hitnom postupku 2003.god. Na takvo stanje sam javno upozoravao daleko prije donesenog ZPDML te dao ocjenu na Okruglom stolu u Zagrebu 2003.g. da je tadašnji Nacrt zakona invalidan i nepismen (Novi List,16.travnja.2003.).
To dramatično stanje na pomorskom dobru je davno oslikala mjesečna publikacija “Privatizacija” br. 3. davne 1995.god. pod znakovitim naslovom “Strka oko pomorskog dobra” u kojoj se među ostalim navodi:
“Već sam čin ispisivanje upitnika nad cijelim jednim područjem kao što je jadransko priobalje, na uzdanicu hrvatskog gospodarstva kao što je turizam i mnogo toga što je svoju optimalnu poziciju našlo upravo na obali mora, dovoljno je traumatičan da zaljulja povjerenje u hrvatski pravni sustav, u fizičku i pravnu sigurnost ulagača.”
Postupanje protiv nacionalnih interesa
Blaga je ocjena da imamo danas podnormirani Zakon o pomorskom dobru koji je naprosto propustio među ostalim pitanjima urediti i morske plaže.
To je neodgovorno postupanje prema prvorazrednom prirodnom resursu od strane nadležne Uprave mora koja traje od donošenja Pomorskog zakonika 1994.g. pa sve do danas.
Zato nije slučajno da su morske plaže ostale u potpunom pravnom vakumu te su procesi gospodarenja morskim plažama bili predmet mnogobrojnih konflikata i sporova.
Najbolje to oslikava nasipavanje mora kao beskrupulozni nasrtaj na morsku obalu. Danas na snazi odredba Zakona na osnovu koje morska obala uključuje i dio kopna (plaža) nastao nasipavanjem, u djelu koji služi iskorištavanju mora urušava stoljetnu pravnu tradiciju i regulativu na pomorskom dobru što nam nisu radile ni tuđinske vlasti. Otvorio se prostor širokih mogućnosti zloporabe koju život do danas nije demantirao.
Takvo stanje zasigurno je otvaralo prostor diskrecijskom tumačenju pravnih normi što je imalo za posljedicu selektivnu primjenu prava. Nemoć cjelovitog sustava posebno je bila izražena u inspekcijskom nadzoru i efikasnim mjerama koje bi spriječile mnogobrojne uzurpacije i devastacije pomorskog dobra uključujući i morske plaže. Posebna nemoć je prisutna desetljećima u rješavanju imovinskopravnih odnosa, stečenih prava i posljedica zakonito izvršenih pretvorbi na pomorskom dobru.
Kontrolni mehanizmi na pomorskom dobru u cjelini su zakazali. Istovremeno su upravljački mehanizmi gospodarskog korištenja na morskim plažama dovedeni pod veliki upitnik.
Jednostavno koncesijska odobrenja su u velikom djelu supstituirala koncesije kao posljedica neriješenih imovinsko pravnih odnosa dok je institut koncesijskih odobrenja kompromitiran famoznim tzv. najbržim prstom. Kompetencije i kvaliteta postojećih tako i budućih korisnika odobrenja na pomorskom dobru uključujući i morske plaže dovedeni su u drugi plan.
Zato se ne treba čuditi reakciji javnosti. Treba se čuditi stručnom nositelju Upravi pomorstva koja konstatira da je važeći ZPDML u primjeni bio uspješan. Ako se uspjeh do sada može mjeriti neredom na morskoj obali i izrazitom pravnom nesigurnošću turističkog sektora, onda je uspjeh zakona fascinantan.
Kako pomiriti interese de lege ferenda
U konačnosti javni interes korištenja morskih plaža i njihova opća uporaba mora korespondirati s interesima turističkog sektora od kojeg u velikom djelu Hrvatska živi.
Pravna sigurnost turističkog sektora je ključna za naš turizam.
S mudrom i razumnom politikom nije teško pomiriti interese na morskim plažama. Upravo zato zakonska pravila moraju biti jasna, kako za davatelje koncesija tako i za koncesionare uvažavajući institut pomorskog dobra kao općeg dobra. Morske plaže moraju biti otvorene za sve građane pod jednakim uvjetima i jasno propisanim plažnim redom.
Kada se radi o funkcionalnoj gospodarskoj cjelini hotela, kampova i turističkih naselja s morskom plažom, jedini koncesijski model su “koncesije na zahtjev”. To nipošto ne znači pravo na isključenje opće uporabe pomorskog dobra. To znači odgovornost gospodarskog subjekta da kako u interesu svoga poslovanja, tako i u javnom interesu, održava red na morskoj plaži.
Eventualne iznimke ograničenja opće uporabe na prostoru morskih plaža koje koristi turistički sektor moraju biti vrlo precizno propisane i kontrolirane. Samo kada se radi o ekskluzivnim turističkim sadržajima i posebnim kampovima na morskoj obali može se govoriti o zatvorenim koncesijama i to na vrlo ograničenom prostoru pomorskog dobra. To je nužnost za iskorak u našem turizmu.
Sve naknade ostvarene od gospodarskog korištenja morskih plaža na osnovu dozvola i koncesija bez obzira na davatelja, u cijelosti trebaju predstavljati prihod jedinice lokalne samouprave koji se mora namjenski koristiti za redovno održavanja pomorskog dobra u javnom interesu. Suradnja svih razina javne vlasti je odlučujuća za konačan uspjeh upravljanja pomorskim dobrom i morskim plažama Republike Hrvatske.
Ponovo predstavljamo tekst sa stranica ovog Portala koji je objavljen ravno prije 11 godina. Njegova aktualnost primjerena je i u današnje vrijeme.
Plaže Rijeke & Plaže Nice – Kako to rade Francuzi
Na web stranicama gradonačelnika Rijeke Vojka Obersnel pojavila se izuzetno pohvalna inicijativa koja je zasigurno rijetkost u našoj hrvatskoj politici prema pomorskom dobru odnosno morskim plažama.
Na ovim stranicama pozivaju se građani Rijeke da do 23.12.2011. daju sugestije, komentare i prijedloge vezane za model korištenja plaže Ploče u Rijeci.
Plaža Ploče smještene je ispod bazenskog kompleksa Kantrida na površini od 14.000 m2 te je ujedno i najveća uređena plaža na području Grada Rijeke s organiziranom spasilačkom službom i sa statusom Plave zastave.
Posve je izvjesno da samo gospodarsko korištenje plaže nije djelatnost s kojom bi se trebala baviti gradska uprava. Međutim, iznaći model korištenja morske plaže koji će istovremeno pomiriti javni interes kao posebni interes grada i turističkog gospodarstva nije nimalo lagan zadatak i predstavlja pravi izazov.
U svakom slučaju Portal pozdravlja ovako vrijedan projekt neposredne demokracije Grada Rijeke.
Novi List 24. Studenog 2011. u članku pod naslovom “Model koncesije za plažu Ploče” ističe da postoje dvije opcije – besplatno korištenje opreme kao što su suncobrani i ležaljke ali uz naplatu ulaza, ili besplatan ulaz uz naplatu opreme.
Ostavljena je mogućnost da pola plaže Ploče ostane u režimu kao i do sada, odnosno u općoj uporabi, a da pola ide u koncesiju.
Portal se priklanja ovakvom rješenju korištenja plaže Ploče uz jasno definiranje prava i obveza budućeg koncesionara na dijelu plaže koji ide u koncesiju kao i jasnim pravilima ponašanja na dijelu plaže koja ostaje u općoj uporabi.
Rijeka, 2011. Plaža Ploče atraktivna najveća morska plaža u Rijeci
Pravni režim morskih plaža Republike Hrvatske
Morske plaže su po samom zakonu definirane kao opće pomorsko dobro i to kao “res in publico usu” što omogućava svim građanima da se na jednak i ravnopravan način koriste njima, uz uvjet da poštuju njihovu prirodu i namjenu.
Za opću uporabu je karakteristično što se pod načelom jednakosti korištenja svatko može služiti pomorskim dobrom u svrhe određene prirodom i namjenom pomorskog dobra, na jednak i ravnopravan način a sukladno zakonskim propisima.
Privremeno isključenje opće upotrebe pomorskog dobra u pravilu se provodi na osnovu odluke i ugovora o koncesiji sukladno Zakonu.
Koncesija sadržajno predstavlja specifični pravni institut “sui generis” putem kojega javna vlast dopušta određenim subjektima iskorištavanje određenih dobara među kojim i pomorskog dobra, izvođenje radova ili obavljanje kakve gospodarske djelatnosti te mogućnost posebne upotrebe određenog dobra.
Koncesijom na pomorskom dobru se opća uporaba isključuje ili ograničava u većem ili manjem opsegu.
Za razliku od instituta koncesija, koncesijska odobrenja se izdaju za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru koje ne isključuju niti ograničavaju opću uporabu pomorskog dobra. Ovo načelo u provedbi se često izigrava te po našoj ocjeni koncesijska odobrenja nisu primjerena za gospodarsko korištenje plaže s kapacitetom koji ima plaža Ploče.
U cjelini, provedbeni propisi o pomorskom dobru Republike Hrvatske posebno vezano za morske plaže su izrazito podnormirani te je Portal na takvu situaciju već upozorio u tekstu Morske plaže Lijepe naše na ispitu – Crna Gora korak ispred.
Portal predlaže
Plaža Ploče u svojem funkcionalnom smislu predstavlja jedinstvenu cjelinu koja je u pravnom režimu pomorskog dobra po samom zakonu. Nema zapreke da se plaža Ploče ne koristi putem dva modela kojim bi se istovremeno na manjem dijelu plaže djelomično ograničavala opća uporaba pomorskog dobra putem koncesije, dok bi na većem dijelu plaže opća uporaba i korištenje pomorskog dobra bili osigurani za sve građane i posjetioce.
Za manji dio plaže Ploče koji bi bio u funkciji gospodarskog korištenja treba biti izabran koncesionar s precizno propisanim pravima i obvezama definiranim u Ugovoru o koncesiji.
Veći dio morske plaže Ploče ostao bi u funkciji opće uporabe kao komunalna gradska plaža na kojoj bi se osigurao standard održavanja i sigurnosti utvrđen i propisan posebnim “redom na plaži”.
Obveza koncesionara bila bi, osim prava komercijalnog korištenja dijela plaže pod koncesijom, istovremeno održavati i štititi dio plaže Ploče koja bi ostala u funkciji opće uporabe. Obveza i odgovornost koncesionara treba biti jasno utvrđena u odluci i ugovoru o koncesiji. Grad Rijeka u okviru svojih zakonskih ovlaštenja na pomorskom dobru treba imati kontrolnu ulogu kako javni interes korištenja plaže i opća uporaba dijela plaže Ploče ne bi bio izigran od strane budućeg koncesionara.
U takvom slučaju financiranje javnog interesa korištenja plaže Ploče bio bi osiguran.
Nica 2011. Suživot dva modela korištenja plaža u Nici je prihvatljiv i nenametljiv te bi se mogao primijeniti u slučaju plaže Ploče u Rijeci
Kako to rade Francuzi
Francuska ima veliku povijesnu tradiciju upravljanja javnim pomorskim dobrom.
Francuska politika zagovara načelo kojim jamči otvaranje pomorskog dobra javnosti što je neotuđivo pravo koje ne zastarijeva, te ga treba zaštititi i sačuvati u XXI stoljeću.
Francusko pomorsko dobro (domaine public maritime) sastoji se od obalnog područja uz more od čega većinu čine plaže te od morskog dna i morskog podzemlja koje se prostire sve do granice teritorijalnih voda.
Francuska teorija pravi razliku između javnih prirodnih dobara i javnih umjetnih dobara, te se u tom smislu provodi posebno razgraničenje između prirodnog pomorskog javnog dobra (domaine public maritime naturel) od umjetnog pomorskog dobra (domaine public maritime artifficiel).
Nica 2011. Restoran otmjene Ruhl Plage smještene neposredno uz Promenade des Anglais
Nica 2011. Jedna od mnogobrojnih javnih plaža koja neposredno graniči sa plažom u koncesijskom režimu
Nica, 2011. Uvjeti korištenja javne plaže i sigurnost
Upravljanje pomorskim dobrom
- Upravljanje prirodnim javnim pomorskim dobrom temeljeno je na klasičnom principu: “res in publico usu” a to je sloboda korištenja takvog dobra u svrhu ribolova,šetnje, kupanja i plovidbe na čemu se temelje i principi upravljanja priobaljem.
- Izgrađeno javno pomorsko dobro uređeno je u cilju ekonomskog iskorištavanja priobalja.
Takva upotreba pomorskog dobra je prije svega komercijalna, pa odredbe koje reguliraju upravljanje moraju u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ekonomsko korištenje tako uređenog pomorskog dobra. Time se mogu opravdati razni oblici zauzimanja pomorskog dobra, što uključuje i zatvaranje nekog dijela pomorskog dobra za javnost.
Nica 2011. Javni interes korištenja pomorskog dobra u Nici zaslužuje svaku pohvalu. Uglavnom javne plaže imaju plavu zastavu i službu spasavanja.
Zaštita javnog pomorskog dobra
Na lokalnoj razini glavnu ulogu čuvanja javnog dobra ima upravitelj prefekture (prefet), a kada se radi o javnom pomorskom dobru prefet surađuje s odgovarajućim službama ministarstva te pruža pomorskom dobru zaštitu, što uključuje i progon sudskim putem zbog povrede javnog pomorskog dobra.
Davanje koncesija na vanlučkom području i koncesija na plažama država uglavnom povjerava općinama i gradovima.
U tom smislu u francuskom pravu postoji bogata sudska i upravna praksa. Slojevita zakonska regulativa i provedbeni propisi o pomorskom dobru Francuske nisu dovoljno istraženi i poznati u Republici Hrvatskoj, iako bi mnoga rješenja bila prihvatljiva i za naše zakonodavstvo o pomorskom dobru.
Nica, 2011. Posebna plaža za vodene sportove neposredno se nadovezuje na plažu restorana i plažu u javnoj uporabi a odvojena je diskretnom ogradom
Gospodarsko korištenje morskih plaža
Objavljeni su vrlo precizni uvjeti i obveze za izdavanje koncesija kako za prirodne plaže tako i za one umjetne tj. izgrađene, s preciznim uputama čija je svrha osigurati prvobitnu namjenu plaže, a to je javno korištenje. U skladu sa Zakonom o obali i Pravilnikom o okolišu treba osigurati slobodno kretanje ljudi po moru i plaži i veći dio plaže sačuvati za neometano tj. slobodno kretanje ljudi, dok se preostali dio može namijeniti za pružanje dodatnih usluga.
U svakom slučaju na javnom pomorskom dobru nije moguće izgraditi neki objekt ili instalaciju ako se ne dobije pravo korištenja javnog pomorskog dobra, te takvo pravo nipošto ne prejudicira druge važeće pravne odredbe.
Nica,2011. Uvjeti korištenja i cijene plaže za posjetioce u koncesijskom režimu
DECRET
Décret n°2006-608 du 26 mai 2006 relatif aux concessions de plage.
Propisi o korištenju plaža koje su predmet koncesija
Kod odobrenja koncesija za plaže treba minimalno 80% dužine obale na svakoj plaži i 80% površine plaže u općinskim granicama ostati slobodno bez ikakve opreme i objekata. Kada se radi o izgrađenoj – umjetnoj plaži gore navedena vrijednost ne smije biti niža od 50%.
Koncesionar može na temelju sporazuma o korištenju plaže povjeriti u cijelosti ili djelomično obavljanje djelatnosti kao i naplatu odgovarajućih prihoda kooperantu ili kooperantima. U tom slučaju koncesionar i dalje ostaje osobno odgovoran kako prema Državi tako i prema trećim licima za izvršavanje svih obveza u vezi nadzora, opremanja, zaštite (očuvanja) i održavanja u skladu s ugovorom o koncesiji.