Autor: Mr.sc. Marina Marković, CRA/PPA
Upravljanje plažama “…treba biti usmjereno na upravljanje ponašanjem i načinom čovjekove interakcije s okolišem plaže u cilju izbjegavanja, popravljanja ili ublažavanja negativnih utjecaja” (Williams i Micallef, 2009.). Stoga je jedan od temeljnih preduvjeta za upravljanje plažama njihovo cjelovito vrednovanje i jasno tipološko definiranje. Nažalost, u Hrvatskoj, gdje su plaže jedan od najvažnijih obalnih resursa i preduvjet uspješnog razvoja turizma, postoje manjkavosti po obje navedene kategorije koje onda nužno vode i neadekvatnom upravljanju tim iznimno vrijednim resursom.
Zakon o prostornom uređenju i gradnji razlikuje dva temeljna tipa morskih plaža: uređena i prirodna plaža. Mišljenja smo kako je ovakva odredba nedostatna i terminološki neadekvatna. Ona ima različita polazišta za svaku od dviju kategorija: po porijeklu (prirodna) te po uređenosti/korištenju (uređena). Osim toga, ovakvom je kategorizacijom zakonodavni i upravljački odnos prema plažama statičan i ne predviđa nikakve mjere za očuvanje prirodnih vrijednosti plaža, kao ni za poboljšanje uvjeta za rekreaciju na plažama.
Osim spomenutih, neki od ključnih problema upravljanja plažama u Hrvatskoj su: uništavanje obalnih (kopnenih i morskih) staništa tipičnih za plažna područja; sektorski pristup praćenju stanja, vrednovanja i upravljanja; nedostatak cjelovitog zakonodavnog sustava; te preklapanje nadležnosti kod upravljanja plažama.
Uništavanje plažnih staništa
Hrvatska je obala uglavnom kamenita, a pješčane i šljunkovite plaže su prava rijetkost. U Hrvatskoj su zastupljene na svega 5,4% obale (Ministarstvo kulture, 2009.), a budući da su zanimljive, osobito kao turistički resurs, pod izrazitim su antropogenim utjecajem. Zbog turizma se na ponekim mjestima plaže dodatno nasipaju, betoniraju, grade se razni prateći objekti, a ponegdje se višak pijeska odvozi i iskorištava u građevinarstvu. Zbog toga ova staništa gube svoj prirodni karakter i uglavnom ostaju bez ikakve vegetacije.
Sektorski pristup
Vrednovanje plažnih područja – pa onda i samo upravljanje (ili preporuke upravljanja) – orijentirano je ili na plažu kao rekreacijski resurs, ili na “plažu” kao prirodno stanište. Najčešće nije uspostavljena veza između ova dva pristupa, čime se produbljuje međusobno nerazumijevanje te jača utisak kako su ova dva koncepta zapravo nepomirljiva.
Nedostatak cjelovitog pravnog okvira
U postojećem zakonodavnom sustavu plaže se promatra ili kao dio pomorskog dobra (Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama), kao potencijalne rekreacijske zone (Zakon o prostornom uređenju i gradnji te Uredba o kakvoći mora za kupanje), ili kao vrijedna staništa (Pravilnik o tipovima staništa, kartama staništa, ugroženim i rijetkim tipovima staništa i mjerama za zaštitu tipova staništa; Zakon o zaštiti prirode, uključujući EU direktive o staništima i pticama). Nijedan od ovih zakona ne vodi računa o ostalim komponentama plažnog područja. Ipak, Uredbom o kakvoći mora za kupanje otvara se prostor za cjelovitiji pristup upravljanju plažama.
Preklapanje nadležnosti
Značajno je preklapanje odgovornosti i nadležnosti između raznih institucija, prije svega u slučaju kada su plaže (osim što su dijelovi pomorskog dobra) istovremeno i zaštićeni dijelovi prirode. Da bi se uskladile aktivnosti koje razne institucije provode na plažnim područjima, potrebno je, prije svega, uspostaviti komunikaciju među njima te izbjeći preklapanje i/ili donošenje međusobno neusklađenih odluka.
Kako bi se prevladali spomenuti nedostaci, upravljanje plažama treba biti cjelovito sagledano i uključeno u šire programe upravljanja obalnim područjima. Jedan od takvih procesa upravljanja kojim se postiže održivi razvoj obale je integralno upravljanje obalnim područjima (IUOP).
“Integralno upravljanje obalnim područjem označava dinamički proces održivog upravljanja i korištenja obalnih područja, uzimajući istovremeno u obzir krhkost obalnih ekosustava i krajobraza, raznolikost aktivnosti i korištenja, njihovo međusobno djelovanje, pomorsku usmjerenost pojedinih aktivnosti i korištenja i njihov utjecaj na pomorske i kopnene dijelove.” (Protokol o IUOP-u; čl.2 (f))
U skladu s principima IUOP-a, temeljni cilj upravljanja plažama treba biti uspostavljanje optimalne ravnoteže između očuvanja prirodnih vrijednosti plaža i osiguranja održivog korištenja njihovih razvojnih (rekreativnih ili rekreacijskih?) potencijala. S tim u vezi, nužno je:
- razviti složeniju tipologiju plaža, s obzirom na porijeklo (prirodnost), očuvanost staništa te korištenje;
- primjenjivati jedinstveni metodološki okvir kojim se osigurava valorizacija, kako prirodnih vrijednosti, tako i rekreacijskih potencijala svake pojedinačne plaže kojom se želi adekvatno upravljati;
- odrediti neka plažna područja na kojima će korištenje biti svedeno na najmanju moguću mjeru, u korist očuvanja njihovih prirodnih vrijednosti, kao i područja na kojima će se najveći napor posvetiti unaprjeđenju rekreacijskih kapaciteta plaže;
- primjenjivati održiva rješenja uređenja i pružanja usluga na plažama;
- olakšati institucionalno upravljanje plažnim područjima, osobito zaštićenim dijelovima prirode;
- uspostaviti sustav praćenja stupnja očuvanja prirodnih vrijednosti kao i kvalitete razine usluga koja se osigurava na plažnim područjima (kroz postojeće institucije za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode, kroz program izdavanja koncesija i sl.);
- podizati razinu informiranosti korisnika i upravitelja plažnih područja o važnosti održivog upravljanja ovim vrijednim resursom; te
- poticati sudjelovanje javnosti u programima upravljanja plažama.
Kako bi se osiguralo ostvarenje ovih ciljeva, Centar za regionalne aktivnosti programa prioritetnih akcija (CRA/PPA), u sklopu projekta COAST, izradio je Smjernice i prioritetne akcije za održivo upravljanje plažama koje daju okvir za ekološko-prostorno upravljanje plažama u Republici Hrvatskoj. Iako one nisu obvezujuće u formalno-pravnom smislu, značajne su jer predstavljaju prvi cjeloviti dokument kojim se naglašavaju postojeće zapreke i potrebe u sustavu upravljanja plažama i obalnim područjima u cjelini.