Autor: Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković
Svaka tržišno orijentirana država temelji se na nacionalnoj ekonomiji, a svaka nacionalna ekonomija temelji se na svojim resursima. Ova premisa važna je radi razumijevanja rasprave koja slijedi.
Osim znanstvenih i stručnih knjiga vezanih za nautički turizam i menadžment (posebno controlling i planiranja), godinama se bavim makrostrateškim nacionalnim sustavima i podsustavima pa je kao rezultat tog istraživanja objavljena knjiga „Zarobljeno društvo, korupcija i demografija“ na hrvatskom i engleskom jeziku. Također se često začudim koliko se niti u najvišim krugovima ne razumiju brojni pojmovi sa kojima rado baratamo, a među njima je zasigurno i pomorsko dobro. Stoga se treba upitati zašto je to tako?
Odgovor je uglavnom jasan, a spoznao sam ga 2021. na Okruglom stolu u Opatiji koji je bio organiziran prvenstveno iz razloga najave donošenja novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Okrugli stol organizirao je Portal pomorsko dobro a pod pokroviteljstvom Hrvatske udruge turizma na temu „Turistički i nautički sektor u svjetlu gospodarskog korištenja pomorskog dobra“. Tom prilikom obrazložio sam njemački model postupanja sa pomorskim dobrom u svrhu nautičkog turizma, na što je jedan veoma uvaženi sveučilišni profesor komentirao sa „ne vjerujem u to“. Ajde zanemarimo njegovu aroganciju i neznanje, ali zatim je uslijedila njegova izjava: „Pomorsko dobro je stvar pravne struke i nemamo tu što diskutirati nego samo treba postupati po Zakonu“. Ta njegova izjava pravi je odgovor na sve ovo što nam se dešava vezano za pomorsko dobro, a stanje je sve gore upravo radi neznanja i neadekvatnog odnosa prema pomorskom dobru, kojeg predvodi pravna struka.
Pa evo, objašnjavam o čemu se radi.
Stručnim prilogom na Portalu pomorsko dobro iz 2022. pod naslovom „Vrijeđanje zdrave pameti na pomorskom dobru“ Kundih ukazuje na pogrešan pristup i način postupanja sa pomorskim dobrom te među ostalim opravdano navodi: „Stručni nositelj Uprava pomorstva – Ministarstva mora, prometa i infrastrukture u Prethodnoj procjeni učinka propisa ignorira i minorizira slojevite probleme pomorskog dobra te je cijelom institutu dan defetistički predznak koji naprosto svojim kontradiktornim pristupom vrijeđa zdravu pamet. Takvo polazište zasigurno nije od interesa za Republiku Hrvatsku te ne bi smjelo biti podloga u izradi novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. “
Iako ćemo reći kako svi znamo što je pomorsko dobro, ali ipak hajdemo, kao prvo, definirati i obrazložiti pomorsko dobro.
Čini se svima jasno, ali ipak upustiti ću se u obrazloženje što je to pomorsko dobro?
Ako se pogleda, definicije pomorskog dobra nisu iste u Hrvatskoj kao u razvijenim državama Europske unije. Čak i sama Europska unija, kao zajednici država članica koju sačinjavaju 2 skupine, razvijene države i države u tranziciji, postavila je definiciju koja se razlikuje od hrvatske definicije pomorskog dobra. Nisam pravnik nego ekonomista pa neću ulaziti u verbalno-pravne detalje i začkoljice, ali u Hrvatskoj, pomorsko dobro definira se kao: „Pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se i koristi pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom.“ (Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama, Čl. 4. st. 1. NN 83/2023). Službenu definiciju pomorskog dobra Europska unija nije postavila, ali definicija se može spoznati prema pravnoj osnovi Europske unije u Ugovoru o funkcioniranju Europske unije (UFEU). Ona proizlazi iz zbirke članaka koji uređuju djelovanje i zaštitu morskih područja. Na temelju tih članaka može se oblikovati sljedeća definicija: „Pomorsko dobro u kontekstu EU pomorske politike jest prirodni i gospodarski resurs koji uključuje teritorijalno more, unutarnje morske vode i pridružene morske ekosustave, koji su u funkciji pomorskog prometa, ribarstva, zaštite okoliša, održivog razvoja i regionalne suradnje, a njegova uporaba i zaštita moraju biti usklađene s ciljevima očuvanja morskog okoliša, sigurnosti plovidbe i ekonomskog razvoja u skladu s načelima UFEU. (Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, UFEU članci 42., 43., 91., 100., 173., 175., 188., 192., 194. i 195.). Dakle, Europska unija, pomorsko dobro ili maritime domain tretira kao resurs koji se koristi za racionalno i održivo upravljanje morskim prostorima i njegovim resursima. EU zakonodavstvo naglašava važnost usklađenog upravljanja pomorskim područjima za okoliš, gospodarske aktivnosti i socijalne ciljeve, uz poseban interes za zaštitu okoliša i održivost (Direktiva o morskom prostornom planiranju 2014/89/EU). Iako EU ne definira striktno pojam pomorskog dobra, može se zaključiti kako EU naglašava da je pomorsko dobro resurs kojim treba upravljati, a samo definiranje ostavlja državama da ga oblikuju. Sukladno navedenom, a s obzirom da svaki resurs ima svoj menadžment, mora se govoriti o menadžmentu pomorskog dobra.
U stabilnim državama, uočljiva je obaveza države koja je odgovorna za učinkovito upravljanje te je intenzivno povezana sa poduzetništvom koje se razvija na pomorskom dobru. Tu se ističe povjerenje u državu, kao i sustav nadzora koji izvan-politički nadzire učinkovitost postupanja sa pomorskim dobrom. Nasuprot tome, imamo Hrvatsku, koja, valjda zbog visoke korumpiranosti, nepostojanja ciljeva vezanih za korištenje pomorskog dobra, nepostojanja registra nacionalnih resursa, nepostojanja makrostrateškog sustava, nepostojanja nadzora, a zatim nepostojanja politika industrija koje posluju na pomorskom dobru, isključuje državu na način kako je to u Francuskoj i Njemačkoj.
Tu se dolazi do jasnog odgovora što je pomorsko dobro i zašto je kod nas u Hrvatskoj pogrešno tumačeno, pogrešno tretirano i pogrešno postupamo sa pomorskim dobrom kao resursom.
Prije svega, pomorsko dobro je prvorazredni gospodarski resurs!
Ako se pođe od te nesporne činjenice da je pomorsko dobro resurs, onda je neophodno razviti nacionalni podsustav postupanja i korištenja pomorskog dobra. Tu se javlja drugi problem, a to je nedostatak shvaćanja i znanja o važnosti sustava, jer cijela država funkcionira po nakaradnom kvazi sustavu „vladavine prava“. Istodobno, zaboravlja se nekoliko ključnih stvari:
a) Hrvatski pravni sustav baštini pravni sustav SFRJ koja je negirala tržišnu ekonomiju pa je pravni sustav bio prilagođen tadašnjem sustavu tzv. „dogovorne ekonomije“. Nastavak djelovanja takvog sustava u Hrvatskoj, koja se opredijelila za tržišnu ekonomiju, neprihvatljiv je.
b) Zbog razloga kao pod a) hrvatsko pravo nepriznato je izvan Hrvatske, što znači da kada završite pravni fakultet u Hrvatskoj pa odete u Njemačku, ili bilo koju državu članicu EU, možete jedino konobariti.
c) Šuma zakona, pa bili oni i najbolji, ne može zamijeniti život te se u Hrvatskoj prečesto dešava da je sve po zakonu, a rezultat je neprihvatljiv.
d) U uvjetima od a-c dešava se dominacija pravne struke koja ignorira ekonomsku struku, pa tako niti u pomorskom dobru ne vidi resurs koji je ključan za nacionalnu ekonomiju. Prava uloga pravne struke je predlagati legislativu sukladno makro ekonomskim zahtjevima i ciljevima, a ne ignorirati ih, ili ih pak samovoljno procjenjivati sa DA i NE, kako se to navodi u „Prijedlogu plana zakonodavnih aktivnosti za 2022 g. s Obrascem prethodne procjene učinka propisa – Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama.“
e) Koliki je kaos u zakonskom reguliranju pomorskog dobra, promatrano s ekonomskog aspekta, dobro govori članak 35. Zakona o pomorskom dobru koji u stavku 1. navodi: „Upravljanje pomorskim dobrom temelji se na Nacionalnom planu upravljanja i gospodarenja pomorskim dobrom i morskim lukama, koji donosi Vlada Republike Hrvatske, a s kojim svi planovi upravljanja pomorskim dobrom moraju biti usklađeni.“ Tu se vide brojne greške i duboko neznanje postavljanja podsustava pomorskog dobra u Hrvatskoj, kao i sustava donošenja planova.
– Kao prvo, donosiocima Zakona očito ne znaju što je to plan pa ću samo navesti kratku definiciju iz mog udžbenika koja kaže „plan je put do cilja“. Dakle, nije moguće postaviti nacionalni plan ako se ne znaju ciljevi, a ciljevi se ne donose po sistemu bottom up nego počinju od top down, odnosno od lokalne zajednice i njenih ciljeva. Postaviti plan na način kako zakonodavac navodi potpuno je besmisleno.
– Proteklo je više od dvije godine od donošenja Zakona, a tog tzv. Nacionalnog plana još nema. Nije začuđujuće da ga nema, a to potvrđuje neučinkovitost cijelog kvazi sustava hrvatskog pomorskog dobra.
f) Posebno je opasan i neprihvatljiv članak 62. novog Zakona koji uređuje međusobne odnose po prestanku koncesije .Istoimeni članak potvrđuju Hrvatsku kao duboku državu, a koji uz smiješno obeštećenje „neamortizirani dio imovine“, samovoljno otkazuje nastavak koncesije i pučki rečeno kaže „kupi pripatke i bježi“. To se prvenstveno odnosi na marine koje su izrazito uspješni subjekti mladog SME poduzetništva. Ovdje treba napomenuti da su razvijene države, „velika trojka Mediterana“ u nautičkom turizmu zaštitili svoje marine i omogućile nastavak koncesijskog režima korištenja. Na taj način osiguran je i kontinuitet ulaganja.
Stoga, ako se vratim pomorskom dobru kao resursu, ne samo da je potrebno dokinuti u cjelini ovaj zadnji Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama, koji je izuzetno štetan i opasan, jer otvara mogućnost korupcije, nego treba hitno pristupiti izradi podsustava pomorskog dobra.
Šta to u praksi znači? Kako postupati sa pomorskim dobrom u smislu postavljanja sustava, odnosno makrostrateškog podsustava?
Da bi to objasnio postaviti ću osnovne korake koje bi trebalo proći da bi se izradio prvi hrvatski podsustav pomorskog dobra.
1. Korak: kroz interdisciplinarno istraživanje sagledati sve aspekte pomorskog dobra, ne samo u smislu održivog razvoja i zadovoljavanja 3 osnovna kriterija održivosti, nego i postavljanja temelja za društveno dogovorno poslovanje (DOP).
2. Korak: kroz javnu raspravu postaviti ciljeve koje se želi postići na pomorskom dobru te ih prenijeti na politički nivo kao obavezu države. Sukladno činjenici da država nema status vlasnika, to od lokalne samouprave pa na više, dakle top down, treba postaviti ciljeve, kao i objectives, te temeljem toga postaviti planove. Svi ti planovi sa nižih razina sjedinjuju se zatim u Nacionalni plan, a koji se navodi u članku 35. novog Zakona o pomorskom dobru.
3. Korak: sukladno koraku 2. potrebno je postaviti izvan-politički sustav nadzora realizacije ciljeva, po sistemu makrostrateškog usmjerenog menadžmenta.Da bi nadzor bio učinkovit, ciljevi moraju biti zaista ciljevi, a ne samo vizije, što znači da moraju biti mjerljivi.
4 .Korak: Sukladno postavljenim ciljevima postavljaju se planovi čije sastavnice su budžeti svakog cilja i njemu pridruženog plana. Bez osiguranih budžeta ciljevi su nerealni i besmisleni.
5. Korak: preoblikovati postojeći neučinkoviti sustav „pranja ruku“ i prijenosa nadležnosti sa države na županije, a onda županije na lokalne zajednice, koje se zatim snalaze sukladno sredstvima, a rezultat je u pravilu veoma loš. Dakle, uspostaviti sustav top down pa zatim bottom up kojim bi se cijeli podsustav pomorskog dobra učinio učinkovitim i nadziranim i ciljno realnim.
6. Korak: Da bi podsustavpomorskog dobra u modeludjelovanja top down i bottom up bio učinkovitim i nadziranim, a ciljno realan (kao u koracima 2-5), potrebno je razviti objectives, a zatim planove koji bi imali nosioce i rokove, a ne da su mrtvo slovo na papiru kao do sada. Postaviti planove bez suglasnosti izvršitelja nije realno niti odgovorno.
7. Korak: kako prof. Ljubo Jurčić ističe, za svaku industriju na pomorskom dobru potrebno je razviti njenu politiku, što znači da korake 3 do 6 treba „razmrviti“ i provesti za sve industrije, kao primjerice za luke nautičkog turizma, hotele, i drugo.
8. Korak: neki pojmovi koji se u spominju u „Obrascu prethodne procjene učinka propisa“, kao primjerice: sloboda tržišne konkurencije, zdravo tržišno natjecanje koje ne može pogodovati niti jednom gospodarskom subjektu, i slični, neprimjereno se shvaćaju i primjenjuju. U uvjetima kada strani kapital preuzima hrvatski turizam, marine i hotele, a u indirektnim efektima Hrvatska je i do 50% BDP-a vezana za turizam, posebno u priobalju (Dubrovnik i do 90% ima BDP od turizma, a vlasnici hotela su dominantno strani) potrebno je kroz politike na makronacionalnom nivou postaviti odnos stranih ulaganja i vlasništva subjekata na pomorskom dobru kojim bi se zaštitilo nacionalno poduzetništvo.
Iako neka tumačenja stavova EU kažu da se sugerira potpuna izjednačenost stranog i domaćeg vlasništva, to u niti jednoj državi EU nije primijenjeno. To se protivi svakoj ekonomskoj logici koja razmišlja nacionalno i opstojno. Balans domaćeg i stranog vlasništva u svakoj industriji nasušna je potreba, jer kako znamo, izgubili smo hrvatske banke, a time i provođenje učinkovite financijske politike Hrvatske, pa je nastavak u tom stilu štetan za Hrvatsku.
9. Korak: tek kada se ispune zadaće u 8 navedenih koraka može se pristupiti izradi Zakona o pomorskom dobru, koji u svojoj pravnoj formi služi za realizaciju ekonomskih ciljeva, planova i politika na pomorskom dobru kao visokovrijednom hrvatskom resursu.
U smislu svega navedenog, ističem Poljsku kao dobar primjer države koja se digla iz pepela, i sada se predviđa da će 2030. u nekim ekonomskim pokazateljima doći na nivo Japana.
Dakle, bez navedenog pristupa pomorskom dobru koji je visokovrijedna hrvatski resurs, i odgovornog postupanja sa tim resursom, imat ćemo rezultate kakve imamo, veoma loše. Ali kako je kod nas tzv. vladavina prava, u najkraćim crtama osvrnuti ću se na Zakon, promatrano sa ekonomskog aspekta.
Kako generalno ocijeniti novi Zakon?
Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama je postavljen na trusnim pravnim i ekonomskim temeljima.
To proizlazi iz neodgovorne i lakonske procjene i ocjene iznesene u „Prijedlogu plana zakonodavnih aktivnosti za 2022 g. s Obrascem prethodne procjene učinka propisa“. Radi se o procijenjenom učinku propisa koji se ne temelji na jasnim ciljevima, niti objektivnim kriterijima. U analizi u Obrascu susrećemo samo lijepe vizije uz prečesto korištenje pojmova „neka pitanja“, „neki ishodi“.
Posebno je sporno ignoriranje ekonomske struke i pomorskog dobra kao resursa.
Novi Zakon i njegovo obrazloženje ukazuje na nedostatak vjerodostojnosti onih koji su kreirali ovaj zakon. Već u prvom članku, kada se navodi: „Cilj ovoga Zakona je uspostavljanje integralnog, kvalitetnog i transparentnog sustava zaštite, upravljanja i korištenja pomorskog dobra u Republici Hrvatskoj.“
Cilj je postavljen na način nemjerljivosti ta samim time smatramo da ovaj zakon nema cilja nego u cjelini predstavlja kako kaže Kundih vrijeđanje zdrave pameti na pomorskom dobru.
Ovaj Zakon predstavlja izrazito zanemarivanje znanja i struke koja se bavi resursima na kojima se temelji nacionalna ekonomija Hrvatske.
Zašto je ovaj Zakon štetan?
Ako se pođe od činjenice da je pomorsko dobro resurs, onda se ulazi u domenu ekonomije, a svaka nacionalna ekonomija temelji se na srednjem i malom poduzetništvu (SME) koje zapošljava oko 70% radno aktivnog stanovništva, što je slučaj i sa Hrvatskom. Sve to kroz cijeli Zakon posve je zanemareno, ali u nastavku ću navesti nekoliko ključnih segmenata Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, kao i krovnom Zakonu o koncesijama, koji ukazuju na neadekvatan odnos države prema hrvatskim marinama i poduzetništvu na pomorskom dobru, kao i potpuno zanemarivanje ekonomske struke.
Dobar primjer opasno zanemarene ekonomije je članak 62. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Uređenje međusobnih odnosa po prestanku koncesije) po kojemu davatelj koncesije koncesionaru veoma lako izjavljuje „kupi pripatke i odlazi“. Taj članak treba povezati sa člankom 73. Zakona o koncesijama. Treba također istaknuti članak 70. Zakona o koncesijama gdje se u točki 2. otvara mogućnost raskida ugovora o koncesiji zbog javnog interesa, što otvara pitanje utvrđivanja javnog interesa. Kroz oba zakona često se javlja pojam „razlog“ i/ili „opravdani razlog“ pa je nejasno tko utvrđuje sve te razloge. U djelovanju duboke države državna administracija rješava sve, što je čini moćnom pa povezivanje sa korupcijom dolazi kao logičan slijed takvog kvazi sustava.
Također je zanimljivo spomenuti i članak 35. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama koji govori o „Nacionalnom planu upravljanja i gospodarenja pomorskim dobrom i morskim lukama“, a sve u uvjetima nepostojanja ciljeva.
Već na nivou početnog učenja o menadžmentu, jasno je da plana bez cilja nema, odnosno da plan služi u svrhu realizacije cilja. Postavlja se stoga pitanje, o kakvim se to planovima radi ako nema ciljeva, kao i tko definira ciljeve i kako? Problematika ciljeva, objectives, kao i planova tek se izučava u teoriji hrvatskog menadžmenta, što znači da je svako zanemarivanje znanstvenog pristupa upravljanju neprihvatljivo i opasno.
Ono što je posebno neprihvatljivo je pitanje obeštećenja koncesionara, u ovom slučaju marine, kod neprihvaćanja produženja koncesije ili pak oduzimanja koncesije iz „opravdanih razloga“.
Ovdje treba spomenuti i zahtjev zakonodavca da se u vremenu trajanja koncesije imovina amortizira, kao i neinvestiranje zadnjih 10tak godina prije isteka koncesije. Ovaj problem osobito pogađa ACI-a čiji opstanak za 4 godine, kada mu ističe koncesija dolazi u pitanje. Kako izgleda, ACI „ide na bubanj“ i to marina po marina, pa ACI lako moguće ostane na 1-2 marine, dok ostale marine idu u strano vlasništvo. Šta to znači za Hrvatsku? Napredak, svakako ne nego eroziju.
U tom segmentu štetnog i opasnog oblikovanja Zakona nalazi se paket kompleksnih problema zakonodavca, odnosno države. Postavljaju se brojna pitanja, kao, ako je pomorsko dobro opće dobro na kojemu država nije vlasnik koji raspolaže sa pomorskim dobrom kao resursom, u uvjetima visoke korumpiranosti države, u situaciji tržišne ekonomije, u situaciji donošenja planova bez ciljeva, uz činjenicu nepostojanja nadpolitičkog nadzora, i drugo, ima li logike davati državi pravo samovolje odlučivanja nad privatnim vlasništvom? Kao prvo, u uvjetima tržišne ekonomije, ovakva odredba, a posebno daljnje obrazloženje vezano na obeštećenje kao „neamortizirani dio imovine“ posve je neprihvatljivo, kako ekonomski, tako i politički. Za državu, koja se odredila u pravcu tržišne ekonomije i privatno vlasništvo, a to su primjerice marine, bez obzira što su u koncesiji, privatna imovina, ekonomski i politički mora biti zaštićena. Zaštitu domaćeg vlasništva marina kao i problematiku produljenja koncesije Italija, Francuska i Španjolska uspješno su riješile pa se pitam zašto Hrvatska ne uradi isto?
Idemo dalje s tzv. „opravdanim razlogom“… Ako se ipak utvrdi nekakav prihvatljiv razlog države za oduzimanje ili ne produljivanje koncesije, kao primjerice izgradnja NATO vojne baze, koja se iz nekih posebnih razloga mora smjestiti upravu tu gdje je marina, onda se otvara pitanje obeštećenja vlasnika marine. Tu se dolazi do narednog problema koji potvrđuje kompilaciju neznanja i odluke opasnih namjera ovoga Zakona. Odnosno, Zakon je u svom tijeku (dopune zakona) predvidio oduzimanje marina vlasniku kroz neodobravanje koncesije, najprije bez naknade, a zatim nakon snažne kritike ekonomske struke, uvedena je kategorija „neamortizirane imovine“. Za to je opet najprikladniji izraz koji koristi Kundih, vrijeđanje zdrave pameti.
Zašto je to obeštećenje kroz „neamortizirani dio imovine“ vrijeđanje zdrave pameti?
Obeštećenje vlasnika marine kojemu država oduzme marinu, u praksi znači sljedeće. Evo, radi obrazloženja, navodim primjer iz prakse jedne marina koja ima tržišnu vrijednost oko 400 milijuna eura, a u bilanci ima 2 milijuna neamortiziranu imovinu. Dakle, država oduzme vlasniku marinu koja vrijedi 400 milijuna, a vlasnika obešteti sa 2 milijuna, zar to nije vrijeđanje zdrave pameti? Ovakvo suludo rješenje obeštećenja, kroz Okrugle stolove i stručna obrazloženja na ovom portalu, kao i zahtjeve upućene prema nadležnom ministarstvu, željeli smo korigirati, ali bezuspješno. Neznanje „duboke države“ je ipak snažnije, uz uvjet izuzimanja ovakvog stava kao nekog plana opasnih namjera unesenog u ovaj Zakon. Odgovor na navedeno u smislu „pa vlasnik se naplatio kroz amortiziranu imovinu“ opet su vrijeđanje zdrave pameti i socijalistički način razmišljanja, koji negira pravo na profit, a bez profita nema ulaganja.
Uz pretpostavku zaista opravdanog razloga oduzimanja marine od strane države, kako treba riješiti obeštećenje?
U tržišnim ekonomijama, sukladno Računovodstvenim standardima (MRS), za tržišnu procjenu marine i početak procjene vrijednosti marine, koja obvezuje državu kod oduzimanja koncesije marini, iz tzv. opravdanih razloga, ključan je pojam goodwilla. O goodwillu sam pisao u jednom članku na ovom portalu pa neću duljiti, već ću reći samo ono što je ključno za obeštećenje vlasnika marine.
Hrvatska, kao tržišno orijentirana država, ali već i ranije, morala je svoju nacionalnu bilancu prilagoditi Međunarodnim računovodstvenim standardima (MRS/IFRS), što je formalno i urađeno, ali u praksi ne u potpunosti.
Što je goodwill s tržišnog aspekta?
Ekonomski promatrano, goodwill se definira kao procjena tržišne vrijednosti poduzeća koja odražava razliku između ukupne tržišne vrijednosti poduzeća i vrijednosti njegove neto imovine prema knjigovodstvenim ili fer tržišnim vrijednostima. Drugim riječima, goodwill predstavlja dodatnu vrijednost poduzeća na tržištu koja proizlazi iz reputacije, lojalnosti kupaca, kvalitete upravljanja, specifičnih poslovnih procesa i drugih čimbenika koji nisu direktno evidentirani kao imovina u financijskim izvještajima. Procjena goodwilla u ovom kontekstu obično se provodi metodama vrednovanja koje uzimaju u obzir buduće novčane tijekove, tržišne uvjete i specifične karakteristike poslovanja poduzeća. Ta vrijednost je relevantna u financijskim analizama, prodaji poduzeća, investicijama i drugim situacijama u kojima je potrebno realno vrednovati ukupnu tržišnu vrijednost poduzeća. Stoga se goodwill može promatrati kao nematerijalna stavka koja odražava „premiju“ koju tržište plaća iznad knjigovodstvene ili fer vrijednosti imovine poduzeća, kao pokazatelj njegove dodane vrijednosti i konkurentske prednosti.
Što to znači za procjenu marine i obeštećenje?
Najkraće rečeno, to znači, da je u postupku obeštećenja potrebno procijeniti sadašnju tržišnu vrijednosti imovine marine, koju treba uvećati za goodwill, koji se u pravilu uzima za desetogodišnje razdoblje rada marine.
Zašto se goodwill ignorira u bilancama hrvatskih marina?
Moram pojasniti, da se prema Međunarodnim računovodstvenim standardima (MRS/IFRS) goodwill se definira kao nematerijalna imovina koja nastaje u poslovnom spajanju, kada je cijena kupljene tvrtke viša od fer vrijednosti njezine neto imovine (imovine umanjene za obveze). Drugim riječima, goodwill predstavlja razliku između troška stjecanja i neto fer vrijednosti prepoznatljive imovine i obveza stečene tvrtke. Goodwill obuhvaća neopipljive vrijednosti poput reputacije, tržišnog položaja, odnosa s kupcima, stručnosti zaposlenih i sl., a koje nije moguće pojedinačno identificirati i vrednovati. Prema MRS 3 – Poslovne kombinacije, goodwill se ne amortizira sustavno, nego se mora najmanje jednom godišnje testirati na umanjenje vrijednosti prema MRS 36, a to umanjenje se priznaje kao rashod u slučaju ako vrijednost goodwilla padne. Dakle, goodwill je ključna računovodstvena kategorija u financijskim izvještajima, osobito u procjenama stvarne vrijednosti poduzeća u poslovnim kombinacijama i akvizicijama i ne može se zanemariti.
Kao što se vidi, ovo obrazloženje goodwilla kroz MRS-ove odnosi se na velika poduzeća i korporativno upravljanje, koje dobro obrazlaže profesor Darko Tipurić. Dugo je trebalo da u Hrvatskoj počne unos iznosa goodwilla u hrvatske bilance, jer tržišna ekonomija jako polako ulazi u Hrvatsku. Stoga se u praksi goodwill nalazi u bilancama korporacija, dok u bilancama malih i srednjih poduzeća (SME) još nije sveprisutan, a marine, čarter tvrtke, kao i domaći mali cruising spadaju u mala i srednja poduzeća. Ali to ne znači da u SME goodwill ne postoji, jer on postoji, ali nije operativno suživio. Dakle, postoje situacije u Hrvatskoj, osobito kod manjih poduzeća, kao što su to marine, gdje goodwill nije uvijek jasno iskazan ili se pak različito tretira u bilancama.
Kako generalno ocijeniti odnos države prema pomorskom dobru kao temelju turizma i mladog hrvatskog poduzetništva?
Najkraće rečeno, a što je poznato, Hrvatska prema istraživanjima turizma u smislu satelitske bilance, oko 50% nacionalnog BDP-a vezanog je za turizam. Nadalje, u hrvatskom priobalju, na oko 6.100 km obale odvija se oko 88% hrvatskog turizma. Tih 88% hrvatskog turizma obavljaju poduzeća koja spadaju u grupaciju malog i srednjeg poduzetništva (small and medium entrepreneurship, SME), a SME, ponavljam, sačinjava oko 70% zaposlenih u svakoj nacionalnoj ekonomiji, pa tako i Hrvatskoj što zahtijeva od države poseban odnos, pažnju, brigu i poticaj njegovog razvoja. Ovdje se postavlja pitanje stupnja zaštite i poticaja hrvatskog poduzetništva na pomorskom dobru. Prethodno je rečeno da je neprihvatljivo izjednačenje stranih investicija koje ugrožavaju dominaciju domaćeg poduzetništva, a što se u Zakonu ističe kao pozitivno za Hrvatsku. Napisani su brojni radovi, kao i knjige na ovu temu pa neću ulazit u obrazloženje već ću samo uputiti na istraživanje koje CEPOR GEM objavljuje za Hrvatsku, kao i za sve države članice EU pa i šire. Već godinama hrvatsko istraživanje GEM-a ima naslov „Što čini Hrvatsku (ne)poduzetničkom zemljom“. Zašto? Ocjena percepcije poduzetničkih prilika za hrvatsko poduzetništvo u sklopu EU vrlo je visoka pa je Hrvatska 2021. pa sve do 2023. na prvom mjestu od 18 država EU obuhvaćenih ovim istraživanjem. Nasuprot toga, kod pokazatelja poduzetničke klime u Hrvatskoj, 2021. Hrvatska je bila na zadnjem mjestu od 19 država, a 2023. je na 14-tom mjestu od 18 država, dakle veoma nisko. Nadalje, procjena kvalitete poduzetničke klime u Hrvatskoj, s obzirom na aktivnost države i odnos prema nacionalnom poduzetništvu, istraživanje GEM postavilo je 13 kriterija ocjene. Od 13 kriterija, kod 12 kriterija, Hrvatska je izrazito ispod prosjeka EU, osim kod kriterija „Otvorenost tržišta“, gdje Hrvatska dolazi na EU prosjek. Sa takvom ocjenom odnosa države prema nacionalnom poduzetništvu ne možemo biti zadovoljni, a primjer pogrešnog postupanja sa pomorskim dobrom kao ključnim hrvatskim resursom dobro ukazuje u čemu je problem.
I da zaključim.
Postojeći Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama, kao i krovni Zakon o koncesijama u velikom dijelu su štetni za hrvatske nacionalne interese. Ipak, treba naglasiti, kako god su ti zakoni štetni, tako je osnovni problem u neznanju postavljanja cjelovitog i kompleksnog podsustava pomorskog dobra.
Neprihvatljivo je da se još uvijek diskutira o pravnom statusu i granici pomorskog dobra. Neprihvatljivo je da još uvijek izvan pomorskog dobra postoje predivne uvale u kojima se u sezoni sidre jahte koje svoj otpad odlažu na kopnu, samo ako su kulturni ljudi na plovilima, jer inače otpad završava u moru. Puno je toga još neprihvatljivo što Zakona o pomorskom dobru ne obuhvaća ili obuhvaća, ali ne provodi, ili pak pogrešno postavlja, a razlog toga mislim da je sada jasan.
Možda najlakše razumljivo, problem pomorskog dobra i hrvatske pravne struke obrazlaže članak u Večernjem listu od 16. kolovoza 2025., novinara Marinka Jurašića, pod naslovom „Država konačno uzela u zaštitu pomorsko dobro, ali DORH apelira: Pristup bi morao biti bolji – Analiza pedesetak sudskih parnica u vezi s pomorskim dobrom: samo ove godine objavljeno 17 presuda u sporovima države s hotelijerima, gradovima, lukama koji su brisani iz zemljišnih knjiga“. Ono što je posebno vrijedno iz ovog članka, a što potvrđuje sve što sam naveo kako pogrešno i štetno radimo, je zadnji pasusu koji kaže (citiram): „Trgovački sudovi u Dubrovniku, Splitu, Zadru, Rijeci i Pazinu ove godine u prvom stupnju presudili su 17 sporova zbog nekretnina na pomorskom dobru. U sređenim pravnim sustavima zapadnih zemalja koji nisu bili suočeni s problemima tranzicije, ovakvih sudskih procesa, koji generiraju niz drugih sudskih i upravnih postupaka, nema. Pomorsko dobro samo je jedna od niza specifičnosti tranzicijskog pravosuđa i zato je nakon 35 godina još nepravedno uspoređivati naše s pravosuđem zapadnih zemalja.“ (završen citat).
Komentar nije potreban.