Autor: Jerolim Uroda, Pročelnik Odjela za more i turizam Zadarske županije
Sve činimo da dovedemo investitore u postupku dobivanja koncesije na pomorskom dobru u stanje pravne nesigurnosti.
Djelatnost marikulture predstavlja značajan segment u strateškom razvoju Zadarske županije, a koja ima dugu tradiciju pa čak i pionirsku ulogu na Mediteranu.
U okviru intenzivnog uzgoja morskih organizama akumulirana je značajna količina znanja i iskustva, što kod nekih uzgojnih vrsta rezultira značajnom proizvodnjom. Upravo takvo opredjeljenje rezultiralo je izradom Studije korištenja i zaštite mora i podmorja na području Zadarske županije.
Prostornim planom Županije određena su temeljem Studije područja marikulture za svaki postojeći pojedini vid djelatnosti, pa se područje Zadarske županije dijeli u četiri propisane vrste zona:
- zona Z-1 – područja određena za marikulturu, a sva druga djelatnost koja bi se razvijala ne smije biti štetna za uvjete uzgoja riba i školjaka,
- zona Z-2 – područja u kojima marikultura ima visoki prioritet, ali se dozvoljavaju i druge djelatnosti,
- zona Z-3 – područja u kojima se pod određenim uvjetima dozvoljavaju ograničeni oblici marikulture i u kojima ona služi kao dopunski sadržaj drugim dominantnim djelatnostima. Pored postojećih lokacija moguće je locirati i obiteljska uzgajališta bijele ribe i školjaka, kapaciteta do 50 tona na dubini > 15 metara,
- zona Z4 – područja koja nisu pogodna za marikulturu.
Rezultati koji obvezuju
Marikulturu odnosno uzgoj morskih organizama pod uvjetom da su stručno planirani i vođeni zasigurno prepoznajemo kao ekološki prihvatljivu, ekonomski opravdanu i društveno poželjnu djelatnost.
S takvim stajalištima došli smo do zavidnog broja koncesija za djelatnost marikulture na području Zadarske županije:
- 11 koncesija za uzgoj velike plave ribe – tuna, zauzete površine 927.500 m2, za 7970 t. mogućeg uzgoja,
- 23 koncesije za uzgoj bijele ribe, zauzete površine 923.236 m2, za 5.770 t. mogućeg uzgoja,
- 16 koncesija za uzgoj školjaka, zauzete površine145.400 m2, za 1.285 t. mogućeg uzgoja.
Naprijed izneseni podaci obvezuju, te se postavlja zahtjev besprijekornog provođenja postupka davanja koncesije kako na zadovoljstvo davatelja koncesija pa tako i samog ovlaštenika koncesija. Međutim rezultati prije izneseni ostvareni su kroz izuzetni napor davatelja koncesije. Nedorečenost zakonskih propisa i nerazumijevanje problema imaju često dramatičnu dimenziju koju je na koncu racionalno teško razumjeti. U postojećim zakonskim okvirima upravna praksa se vrlo teško snalazi.
Ovim putem iznosimo samo neka otvorena ali izuzetno važna pitanja sa kojima se susrećemo u postupku donošenja koncesija na pomorskom dobru posebno u sektoru marikulture.
Umjesto integralnog nekoordinirani sektorski pristup
U prvom redu u postupak dodjele koncesije involvirano je, kroz zakonske i provedbene akte previše ministarstava.
Takvo stanje rezultat je nekonzistentnih zakonskih rješenja.
U praktičnoj primjeni više ni sami ne znamo hoćemo li u postupku dodjele koncesije primijeniti Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama ili Zakon o koncesijama.
Tako u postupku davanja koncesije objava javnog prikupljanja ponuda uvjetovana je dobivanjem prethodne suglasnosti Ministarstva poljoprivrede, a ona se može dobiti nakon ishođenja lokacijske dozvole.
Pokušali smo predložiti i izmijeniti hodogram aktivnosti da se najprije ishodi prethodna suglasnost a zatim da se ide u postupak ishođenja lokacijske dozvole.
Ne vidimo praktičnih razloga da se ide u bespotreban trošak izrade potrebnih dokumenata za lokacijsku dozvolu i gubi vrijeme dugotrajnim čekanjem dozvole, pa se nakon toga ponekad dobije odbijenica Ministarstva poljoprivrede.
Dakako naši napori su bili bezuspješni i nisu prihvaćeni.
Kavezi nisu građevine već plutajuće naprave
U lokacijskoj dozvoli obično se navodi da se dozvola izdaje za marikulturu – ribogojilište, suvremene tehnologije kaveznog uzgoja ribe.
Sporno je međutim da se na temelju lokacijske dozvole ne može započeti sa građenjem već je potrebno ishoditi potvrdu glavnog projekta prema odredbama Zakona o prostornom uređenju i gradnji.
Pitamo se za što bi trebalo ishoditi potvrdu glavnog projekta kada kavezi nisu građevine već plutajuće naprave. I sami projektanti se čude tome i nije im jasno što bi trebali i kako projektirati za ishođenje potvrde glavnog projekta.
Produženje roka trajanja koncesije
Postavlja se pitanje zašto se nakon isteka koncesije ne može jednostavno produžiti rok trajanja koncesije, što bi posebno za djelatnost marikulture puno značilo.
Ulaganja u infrastrukturu za tu djelatnost su ogromna a rok trajanja koncesije se teško može uskladiti s uzgojnim ciklusom.
To znači da se ne može tempirati točno vrijeme završetka uzgojnog ciklusa s datumom završetka koncesije.
Zar nije logičnije u takvim slučajevima koncesiju produžiti? U suprotnom ukoliko ciklus završi pola godine ranije moraju se prekinuti sve aktivnosti uzgoja.
Na koncu, ako koncesionar nakon prestanka roka trajanja koncesije želi i dalje nastaviti uzgoj, zašto mu se ne produži koncesija, naravno pod uvjetom da je u svom poslovanju bio uredan i izvršavao sve ugovorne obveze.
Ne vidimo opravdanog razloga za ponovno raspisivanje javnog prikupljanja ponude koja je vezana uz svu potrebitu dokumentaciju kao da nikad na tom području nije postojala uzgojna aktivnost. U takvom slučaju gubi se dragocjeno vrijeme (najmanje 3 do 6 mjeseci), naravno i prihodi jedne i druge strane.
Koncesijska naknada
Cijena koncesije po metru četvornom nikada nije bila sporna.
Međutim uvijek su postojale neargumentirane inicijative dušobrižnika koji smatraju da bi koncesionarima trebalo naplatiti i zrak oko kaveza, uključujući i morski prostor koji je isključivo u funkciji sigurnosti plovidbe.
Naime, imamo najsvježiji primjer politikantske destrukcije kod dodjele koncesije za uzgoj ribe, temeljem lokacijske dozvole kojom je definirano koncesijsko područje 6 koncesijskih polja svako 56.250 m2, odnosno ukupne površine 337.500 m2.
Sve se to nalazi na području zahvata kojeg je, u postupku izdavanja lokacijske dozvole, uvjetovala Lučka kapetanija a s aspekta sigurnosti plovidbe uz obvezu postavljanja dnevno/noćnih sigurnosnih oznaka, što čini površinu od cca 6 milijuna metara četvornih. Postavlja se pitanje tko može plaćati stalni dio koncesijske naknade 6 milijuna kuna plus još i promjenjivi dio naknade.
Kakve li to veze ima s poticanjem razvoja hrvatskog gospodarstva.
Takva razmišljanja dovode u pitanje bilo kakvu ozbiljnu poduzetničku inicijativu.
Novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama treba postaviti jasne vrijednosne kriterije određivanja koncesijske naknade.
Mislimo i skloni smo predložiti da se promjenljivi dio koncesijske naknade ukine.
Problematika u postupku davanja koncesija za djelatnost marikulture je izuzetno osjetljiva obzirom na rizike kojima je ova djelatnost izložena, posebno u prvim fazama proizvodnog ciklusa.
Jadranski prostor pruža izuzetne mogućnosti za razvoj ovog sektora čiji održivi kapaciteti i mogućnosti zasigurno još nisu niti približno iskorišteni.