Prava i obveze brodogradilišta u postupku restrukturiranja

Autor: Mr.sc. Ante Vuković

Zašto materija posebnog statusa brodogradilišta nije mogla biti riješena kroz novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama, odnosno kroz njegove izmjene i dopune kako bi se, na jednak način uredilo pravo svih fizičkih i pravnih osoba koje su u proteklom razdoblju stekle određena prava na pomorskom dobru kao općem dobru?

Dana 3. lipnja 2011. godine u “Narodnim novinama” br. 61. objavljen je Zakon o uređenju prava i obveza brodogradilišta u postupku restrukturiranja. Cilj mu je “uspostaviti dugoročnu održivost brodogradilišta na tržišnim načelima”. U pitanju je reorganizacija pet (5) trgovačkih društava čiji je predmet poslovanja brodogradnja: 1) Brodograđevna industrija 3. MAJ, d.d., Rijeka; 2) Brodogradilište Kraljevica, d.d., Kraljevica; 3) Brodograđevna industrija Split, d.d., Split; 4) Brodotrogir d.d., Trogir te 5) Uljanik d.d., Pula. Postupak reorganizacije odnosi se i na neimenovana povezana društva sa spomenutim društvima.1

1. Pravni okviri su: a) svako društvo pojedinačno ima svoj program restrukturiranja, b) Vlada Republike Hrvatsko i svako brodogradilište su uredili sporazumno imovinskopravne odnose, c) kreditne obveze osigurane državnim jamstvima prenose se u javni dug Republike Hrvatske2, d) dospjele tražbine Republike Hrvatske koje se odnose na izdana i plaćena (protestirana) državna jamstva prebijaju se s dospjelim pravima, odnosno protutražbinama a preostale se otpisuju na teret vlastitih izvora, e) porezni dug brodogradilišta prebija se s njihovim poreznim gubitkom, a preostali se dug otpisuje.

Zakon je stupio na snagu danom donošenja. Odmah moramo uočiti njegovu kratkoću (ima samo 9 članaka) ali i poneku nejasnoću (općenite formulacije u svezi programa restrukturiranja). Jasno je priznanje da je dosadašnje poslovanje brodogradilišta bilo nerentabilno i da se dugo godina stvarao gubitak koji je “pokrivala” najšira društvena zajednica. Jednako je jasno da se program restukturiranja ne odnosi na sva druga postojeća brodogradilišta organizirana kao društva kapitala a imaju također tržišne ambicije što je, po nama, loša strana Zakona.

2. Za ovaj rad su najzanimljivija rješenja iz imovinskopravnih odnosa jer brodogradilišta obavljaju djelatnost uglavnom u lukama posebne namjene (brodogradilišne luke) kao pomorskom dobru.3

Ukratko: između države i “škverova” obavljen je prijeboj (kompenzacija) međusobnih potraživanja i dugovanja (prava i obveza).

Brodogradilištima je u obračun uzeto pravo vlasništva na nekretninama na koje je nakon pretvorbe proširena granica pomorskog dobra i kao takve su postale pomorsko dobro, te na drugim nekretninama koje su preuzete u vlasništvo Republike Hrvatske4. Kakva je, međutim, sudbina nekretnina sagrađenih prije pretvorbe5? Treba li i njih priznati kao pravo? Hrvatski fond za privatizaciju iz Zagreba donosio je u vrijeme pretvorbe šarolika rješenja. U pojedinim slučajevima priznavao je pravo ulaganja društevnih poduzeća na pomorskom dobru, dok u drugim slučajevima nije. Zbog nedorečenosti naših propisa neke odluke Fonda obuhvaćale su čak i zemljišta kao društveni kapital poduzeća što je bilo pravno nedopustivo. S druge strane, bivša društvena poduzeća na pomorskom dobru su ulagala značajna novčana sredstva gradeći objekte, nadgradnju i podgradnju i dr.

Smatramo da bi svako ulaganje koje je nastalo temeljem urednog pravnog posla trebalo valorizirati kao stečeno pravo prije nego se pokrene bilo koji postupak koncesioniranja pomorskog dobra kao stvari izvan prometa res extra commercium.

S ekonomskog aspekta, ključno je znati vrijeme kada će naša brodogradilišta postići održivost (rentabilnost) tj. kada će sa svojim prihodima stečenim izvan državnih potpora moći uredno servisirati troškove poslovanja kao i ostvarivati dobit za buduća kratkoročna i dugoročna ulaganja. Na razinu troškova utjecat će sigurno i koncesijska naknada koja čini se nije dovoljno privlačna koncesinarima. Na primjer, u Odluci Vlade Republike Hrvatske o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskeog korištenja luke posebne namjene – brodogradilišta Uljanik (“Narodne novine”, br. 131/2010) godišnja naknada koju ovlaštenik koncesije plaća za korištenje pomorskog dobra sastoji se iz dva dijela: a) stalni dio u iznosu od 3,00 kuna po m2 zauzete površine, te b) promjenjivi dio naknade u iznosu od 1% od godišnjeg prihoda.

Površina lučkog područja koje se daje u koncesiju na 30 godina ukupno iznosi 666.871 m2, od čega je 326.471 m2 kopneni prostor, a 340.400 m2 morski akvatorij (čl. IV.). Proizlazi da bi ovlaštenik koncesije godišnje na ime fiksne naknade trebao plaćati oko 2,0 milijuna kuna uvećano za 1% prihoda kao varijabilne naknade.

3. Zakon o uređenju prava i obveza brodogradlišta u postupku restrukturiranja kao poseban propis lex specialis hrvatski Sabor je na prijedlog Vlade donio nakon nespješnih pokušaja privatizacije kroz prodaju brodogradilišta putem javnog poziva za prikupljanje ponuda za kupnju dionica pod posebnim uvjetima po početnoj cijeni od 1,00 kune6 (oglasi od 1. i 2. kolovoza 2009. te 15. veljače 2010.godine).

4. Mora se priznati da sadašnji program “spašavanja” brodogradilišta od propasti nije novina aktualne političke vlasti. Iz bliske prošlosti je najzanimljiviji slučaj tvrtke “Viktor Lenac” d.d., Rijeka. Društvo specijalizirano za remont brodova i plovnih objekata, te izradu metalnih konstrukcija najprije je u 2002. i 2003. godini dobilo državna jamstva od Vlade Republike Hrvatske u ukupnom iznosu od 38.000.000,00 EUR-a7 za očuvanje djelatnosti i zadržavanje uposlenih radnika. Međutim, snažna financijska pomoć nije imala nikakav učinak jer je 8. prosinca 2003. godine nad Društvom otvoren stečajni postupak (insolventnost kao stečajni razlog).

U tijeku stečaja provedena je reorganizacija putem stečajnog plana pa je postupak pred nadležnim Trgovačkim sudom u Rijeci zaključen 9. travnja 2008. godine (dakle, u četiri (4) godine što je, po nama razuman rok za vrlo složen postupak). Razlozi zbog kojega su vjerovnici pristali na namirenje putem stečajnog plana umjesto “klasičnog” načina kroz unovčenje i distribuciju stečajne mase, bio je ekonomski održiv (rentabilan) program razvoja Društva. Znači, od odlučujuće važnosti za svaki program restrukturiranja brodogradilišta jest održivost na tržištu a za što odgovornost snosi uprava, nadzorni odbor pa i skupština trgovačkog društva. Ako uprava i nadzorni odbor kao organi društva nisu sposobni provesti reorganizaciju logično i pravno bi bilo razriješiti ih dužnost.

5. Je li stečajni postupak, kakav je proveden u slučaju “Viktor Lenac”, obrazac i za druga brodogradilišta? U svakom slučaju, stečaj je izvanredan događaj u životu fizičke i pravne osobe, no, ponekad je nužan kao i skalpel u liječenju bolesnika za novi početak. Ima svoje komparativne prednosti u odnosu na druge oblike reorganizacije (na primjer, javno-privatno partnerstvo). Kao prvo, to je sudski postupak u kojem svaki račun dolazi na stol stečajnom upravitelju i stečajnim vjerovnicima na odlučivanje pa osoba koja nije prijavila tražbinu i nije vjerovnik. Kao drugo, stečajni postupak je javan. Kao treće, u tijeku stečaja dužnik i vjerovnici se mogu dogovoriti o svemu, pa i o budućim razvojnim programima. Kao četvrto, otvaranjem stečajnog postupka prava organa društva (uprava, nadzorni odbor i skupština) prestaju i prelaze na stečajnog upravitelja, odnosno pod nadzor stečajnog suca kao središnjeg tijela svakog stečajnog postupka.

Kao peta komparativna prednost je Zakon o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca (“Narodne novine”, br. 86/2008) koji osigurava isplatu minimalnih prava radnika itd.

6. Hoće li Zakon o uređenju prava i obveza brodogradilišta u postupku restrukturiranja napokon razriješiti sve pravne i ekonomske poteškoće i “uspostaviti dugoročnu održivost na tržišnim načelima”? Ili je on još jedna od mnogih vatrogasnih mjera političkih elita koje teret svoje odgovornosti (ponajprije kao osnivača) žele prebaciti na leđa najšire društvene zajednice.

U tijeku postupka privatizacije “škverova” (prijenosa vlasništva iz javnog u privatni sektor) nikad nismo čuli što o svemu misle uprave i nadzorni odbori društava. Njima je vjerojatno dobro živjeti u dubokoj sjeni i pod zaštitom onih koji su ih i imenovali na odgovorne dužnosti koje neodgovorno obavljaju.

1 Poljaci su, radi rješavanja problema u brodogradilištima Gdynia i Szczecin, a pod patronatom Europske Unije donijeli Compensation procedure at Entites of special importance for the Polish shipbuilding industry od 19. prosinca 2008. godine.

2 Javni dug je novac koji duguje središnja vlada (v. www.wikipedia.com ). Teorija financijskog prava govori o javnom dugu kao iznosu svih potraživanja koja prema javnom sektoru imaju njegovi vjerovnici u određenom trenutku. Dakle, javni dug je obveza Republike Hrvatske tj. njenih poreznih obveznika.

3 U pravnoj teoriji postoji bitna razlika između pojmova brodogradilište i brodograđevne luke. Brodograđevne luke su u cijelosti pomorsko dobro dok brodogradilišta nisu u cijelosti pomorsko dobro. Brodogradilišta su znači širi pojam od brodograđevnih luka.

4 V. str. 4. Prijedloga Zakona o uređenju prava i obveza brodogradilišta u postupku restruktiriranja, Zagreb, svibanj 2001. godine.

5 Nad korisnicima luka posebne namjene pretvorba će se obaviti na način i uz uvjete propisane Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća, ali tek nakon što se prethodno utvrde granice pomorskog dobra sukladno važećim propisima (čl. 66. st. 1. Zakona o morskim lukama, “Narodne novine”, br. 158/95, stupio na snagu 05. siječnja 1996. godine, prestao važiti dana 15. listopada 2003. godine).

6 Početna prodajna cijena od 1,00 kune odnosila se na: a) Brodograđevnu industriju Split d.d.d, Split, b) Brodograđevnu industriju 3. maj d.d., Rijeka, c) Brodogradilište Kraljevica d.d., Kraljevica te Brodotrogir d.d., Trogir. Početna prodajna cijena za Uljanik d.d., Pula iznosila je 397.488.000,00 kuna dok je za kupnju jednog (1) posebnog udjela u Brodosplit-Brodogradilište specijalnih objekata d.o.o., Split početna ponudbena cijena bila 18.160.100,00 kuna.

7 Vlada RH je 21. veljače 2002. donijela odluku o davanju jamstva na temelju koje je Društvo dobilo kredit od 22.000.000,00 EUR-a, a 23. siječnja 2003. na temelju iste odluke Društvo je zaključilo ugovor o kreditu od 16.000.000,00 EUR-a. V. Izvješće o obavljenoj reviziji pretvorbe i privatizacije društvenog poduzeća Brodogradlište “Viktor Lenac” d.d., Rijeka od 27. studenoga 2003., str. 26.

 

Biografija

Scroll to Top