Autor: kap.d.pl. Branko Kundih dipl. iur.
Naše polazište
Naše je polazište temeljeno na premisi da upravljanje i gospodarenje institutom pomorskog dobra kao i njegova zaštita prvenstveno ovise o jasno definiranim pojmovima prostora pomorskog dobra, koji se utvrđuje ili određuje na osnovi preciznih zakonskih kriterija i evidentira u zemljišnoj knjizi i katastru, a pod pretpostavkom da su prethodno razriješeni složeni imovinskopravni odnosi. Istovremeno, cjelovit institut pomorskog dobra postaje fragilan ako ga ne prati učinkovit, prvenstveno kompetentni upravni i inspekcijski nadzor na pomorskom dobru.
Odgovornost
Ni jedna komponenta, uključujući prostornu, imovinskopravnu i kontrolnu dimenziju, novim ZPDML/23 nije konzistentno uređena. Slikovito, novim Zakonom lijepimo još veći nered na pomorsko dobro nego ga imamo do sada.
Uzurpacije i devastacije pomorskog dobra ne samo da nisu smanjene, upravno suprotno, dobile su dodatni zamah, o čemu na dnevnoj razini informiraju mnogi mediji. Ništa čudno jer naši kontrolni mehanizmi, posebno inspekcije faktički ne postoje.
Osim toga, prisutan je potpuni autizam zakonodavca pri razrješavanju zakonito stečenih prava, pretvorbe i legitimnih očekivanja na pomorskom dobru. Posebno zabrinjava da odredbe novog Zakona koje uređuju međusobne odnosa po prestanku koncesije dovode u pitanje elementarnu pravnu sigurnost i poslovanje postojećih korisnika pomorskog dobra.
Što možemo reći kad ni nakon više od dvije godine od stupanja na snagu novog Zakona nismo donijeli Nacionalni plan upravljanja i gospodarenja pomorskim dobrom i morskim lukama, a koji predstavlja sam temelj i svojevrsni strateški osnovni dokument s kojim svi planovi upravljanja pomorskim dobrom moraju biti usklađeni. Podsjećamo da je Nacionalni plan sukladno čl. 228. novog Zakona Vlada Republike Hrvatske trebala donijeti u roku godine dana od stupanja na snagu ZPDML/23.
Što možemo reći da Vlada Republike Hrvatske niti nakon dvije godine nije osnovala Stručni savjet za planiranje i gradnju na pomorskom dobru kao i Povjerenstvo za ocjenu prihvatljivosti zadržavanja u prostoru građevina vidljivih na DOF-u 5/2011 za svaku županiju, a koje je sukladno Zakonu trebalo biti osnovano u roku šest mjeseci.
Odgovornost prvenstveno leži na Upravi pomorstva u okviru resornog Ministarstva koja sukladno novom Zakonu priprema Prijedlog nacionalnog plana te predlaže donošenja zakonskih i podzakonskih te drugih akata o pomorskom dobru i morskim lukama.
U ovom tekstu naš će fokus biti vezan prvenstveno uz pravni status prostora i granica pomorskog dobra. Definitivno, to je polazište i sam temelj na kojem se gradi cjelovita arhitektura pomorskog dobra a koja se urušava pred našim očima.
Pravni status pomorskog dobra
Prethodno pitanje svih pitanja na koje se traži jasan i precizan odgovor: Koji prostor granicom pomorskog dobra treba uključiti, a koji isključiti iz pravnog režima pomorskog dobra kao općeg dobra?
Pitanje pravnog statusa morske obale od krucijalne je važnosti kako za postojeće korisnike obalnog prostora, buduće koncesionare, tako i za efikasni upravni i inspekcijski nadzor.
Granicom pomorskog dobra u upravnom postupku provodi se razgraničenje dijela kopna koje ostaje u vlasničkopravnom režimu od dijela kopna koji dobiva pravni status pomorskog dobra i koje je, kao opće dobro, namijenjeno općoj uporabi.
Novi ZPDML/23 svojim nejasnim i kontradiktornim rješenjima vezanim uz pravni status pomorskog dobra nadmašio je sve svoje prethodnike te u čl. 10. st. 7. i st. 8. propisuje:
Upis statusa pomorskog dobra u zemljišnoj knjizi iznimno nije preduvjet za donošenje obavijesti o namjeri davanja koncesije i donošenje odluke o posebnoj upotrebi ako je nedvojbeno da su nekretnine koje se daju u koncesiju u statusu pomorskog dobra iz članka 6. ovog Zakona.
Koncesija na pomorskom dobru, kao i druga prava mogu se dati iako nekretnina nije u zemljišnoj knjizi evidentirana kao pomorsko dobro ako nema dvojbe da se radi o pomorskom dobru po samom zakonu.
Prethodno citirane zakonske odredbe u potpunoj su kontradikciji s čl. 18. Zakona koji izrijekompropisuje:
Svrha i cilj određivanja statusa pomorskog dobra je utvrditi koji dio kopna jest pomorsko dobro sukladno članku 6. ovoga Zakona, a sve kako bi se status pomorskog dobra upisao u zemljišnu knjigu i katastar.
S jedne strane ide se s presumpcijom nedvojbenosti statusa pomorskog dobra iz čl. 6. Zakona te u tom slučaju upis statusa u zemljišnoj knjizi nije obvezan, a s druge strane, kako vidimo, status pomorskog dobra tek treba utvrditi koji dio kopna jest pomorsko dobro sukladno čl. 6. Zakona kako bi se status pomorskog dobra upisao u zemljišnu knjigu.
U samom startu doveli smo u pitanje same temelje instituta pomorskog dobra; što jest, a što nije pomorsko dobro. Vratolomije davanja koncesije i drugih prava u slučaju nedvojbenog statusa pomorskog dobra iako pomorsko dobro nije evidentirano u zemljišnoj knjizi dovode nas u situaciju da iznimka može postati pravilo. Sintagma ako nema dvojbe kada se radi o pravnom statusu pomorskog dobra naprosto je neodrživa.
Vezano za pravni status pomorskog dobra, prvenstveno morske obale, dvojba uvijek postoji, osim ako se radi o nespornom pomorskom dobru u širini od šest metara. Dvojbu možemo riješiti jedino nakon provedenog upravnog postupka određivanja granica pomorskog dobra. Ključni problem je što od prvog dana nismo donijeli jasna pravila i kriterije te nas subjektivne procjene što jest, a što nije u pravnom režimu pomorskog dobra prate sve do danas.
Izrazita nekoherentnost svih zakonskih i provedbenih propisa o pomorskom dobru naša je konstanta, i to na pojmovnoj razini koja nam svakodnevno u životu stvara nepremostive probleme. Čini se da takvim odredbama kompromitiramo čitav institut pomorskog dobra.
Kao da nas prati prokletstvo morske obale na koje je prije više od jednog stoljeća u svojoj pravnoj studiji Morska obala u teoriji i praksi (Beč, 1909.) upozorio dr. Uliks Eg. Stanger:
Morska obala je do danas ostala potpuno zapušteno područje, na kojem se praksa vrlo teško snalazi. Zbog nedostatka odgovarajućih zakonskih odredbi i zbog napuštanja znanstvene obrade materije, na tom su području do izražaja došla najnevjerojatnija pravna shvaćanja; ovim pravnim institutom već desetljećima vlada stanje najzamršenije nejasnoće i opće nesigurnosti.
Naše stajalište i prijedlozi
Iznosimo naše promišljane vezano uz granice, pravni status i upis pomorskog dobra u zemljišne knjige.
- Kada se radi o pravnom statusu morske obale na kojoj se utvrđuje ili određuje granica pomorskog dobra, dvojba uvijek postoji. Uvijek će biti potrebno u propisanom upravnom postupku utvrditi ili odrediti granice pomorskog dobra na morskoj obali na osnovi preciznih i jasnih zakonskih kriterija, uključujući i nekretnine koje predstavljaju ex lege pomorsko dobro. (Morska plaža zasigurno predstavlja pomorsko dobro po samom zakonu, ali njene granice treba utvrditi na osnovi jasnih kriterija.)
- Dvojba pravnog statusa pomorskog dobra jedino ne postoji kada se radi o nespornom pomorskom dobru u širini šest metara od crte srednjih viših visokih voda mjereno vodoravno. U tom slučaju samo utvrđivanje granice pomorskog dobra na osnovi izmjere može imati samo deklaratorni učinak.
- U slučajukada su ispunjene zakonske pretpostavke za širenje ili iznimno sužavanje širine morske obale od zakonskog minimuma pomorskog dobra odnosno nespornog pomorskog dobra,tako određena granica pomorskog dobra može imati jedino konstitutivni učinak.
- Širenje granice pomorskog dobra izvan nespornog pomorskog dobra (šest metara) treba ograničiti isključivo na neposredno korištenje mora, što znači da se kopneni prostor morske obale na kojem se obavljaju određene djelatnosti izvan šest metara ne bi mogle obavljati u drugom prostornom okruženju bez dodirnog kontakta s morem. (Primjer: morskeluke i morske plaže su neposredno vezane uz more te moraju biti uključene u pravni režim pomorskog dobra, dok kampovi na morskoj obali i brodogradilišta mogu egzistirati u drugom prostornom okruženju bez kontakta s morem te se u tom slučaju u pravni režim pomorskog dobra treba uključiti samo morsku plažu kampa i luku brodogradilišta.)
- Neprihvatljiv je pristup propisan novim Zakonom koji polazi s premisom da sama oznaka kulture odnosno namjene upućuje na to da se radi o pomorskom dobru po samom zakonu koje je u općoj upotrebi, neovisno o upisu u zemljišnu knjigu. Prema našem mišljenju radi se o neprihvatljivoj pravnoj presumpciji bez zakonskog uporišta, odnosno o simplificiranom pragmatičnom pristupu koji u konačnici rezultira izuzetno ozbiljnim posljedicama, prvenstveno u sferi imovinskopravnih odnosa na morskoj obali.
- Pravni status pomorskog dobra i evidentiranje pomorskog dobra u zemljišnoj knjizi mora biti preduvjet za donošenje obavijesti o namjeri davanja koncesije.
- Koncesija na pomorskom dobru može se dati nakon utvrđivanja statusa pomorskog dobra i upisa u zemljišnu knjigu uz uvjet da su prethodno razriješeni imovinskopravni odnosi i zakonito stečena prava po prijašnjim propisima.
Na tragu našeg stajališta, koje smo precizno iznijeli u dosad objavljenoj literaturi je mišljenje i Jadranka Juga,* suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske:
„Stoga sam prije svega mišljenja da se granica pomorskog dobra uvijek treba odrediti, jer tek nakon provedenog upravnog postupka određivanja granice pomorskog dobra, može se sa sigurnošću utvrditi da neka nekretnina u cjelini ili djelomično čini pomorsko dobro. Temeljem samog zakona nesporno pomorsko dobro je samo pojas od šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda, te u odnosu na taj dio kopna odluka o određivanju granice pomorskog dobra ima isključivo deklaratorni karakter. U svim ostalim slučajevima smatram da je odluka o određivanju granice pomorskog dobra djelomično deklaratorne, a djelomično konstitutivne naravi, jer se u svakom konkretnom slučaju određuje granica pomorskog dobra izvan nespornog dijela kopna od šest metara od linije mora.“
* Nekretnine u posebnome pravnom statusu s posebnim osvrtom na pomorsko dobro (IUS – INFO – LEXPERA, 2025.)
Ocjena Ustavnog suda Republike Hrvatske
Prema ocjeni Ustavnog suda broj U-II-3890/2024 od 20. svibnja 2025. ne mogu se mijenjati jednom utvrđene granice pomorskog dobra koje je prije stupanja na snagu ZOPDML/03 utvrdila Vlada Republike Hrvatske na temelju ovlasti iz Pomorskog zakonika (1994). Isto tako, Državno odvjetništvo RH u svojem očitovanju Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture od 24. lipnja 2025., pozivajući se na Odluku Ustavnog suda RH od 20. svibnja 2025., navodi da se jednom određene granice pomorskog dobra ne mogu mijenjati jer za to nema zakonskog uporišta.
Odluka i Rješenje Ustavnog suda doneseni su isključivo zbog procesnih razloga te se u tom smislu ne mogu dovesti u pitanje. Time problemi granica pomorskog dobra nipošto nisu riješeni. Problem i dalje postoji kao prvorazredno prethodno pitanje upravljanja i gospodarenja pomorskim dobrom. Upravo zato potrebno se je osvrnuti na sam meritum stvari.
Nered koji je stvoren donošenjem Pomorskog zakonika 1994. g. do danas je neslućeno metastazirao te taj nekontrolirani proces određivanja i utvrđivanja granica pomorskog dobra i definiranja morske obale naprosto nije moguće razriješiti kozmetičkim izmjenama i dopunama zakonskog teksta.
Uzrok problema kod određivanja pravnog statusa pomorskog dobra
Uzrok problema s kojim se susrećemo ravno tri desetljeća prvenstveno je posljedica nejasno definiranog pojma morske obale i kontradiktornih kriterija kod utvrđivanja i određivanja granice pomorskog dobra. U samom startu su donesene krive procjene koje nas prate do danas.
Sve je počelo donošenjem Pomorskog zakonika (NN 17/94) koji je istodobno propisao da se:
- morska obala proteže od crte srednjih viših visokih voda mora i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena
- morska je obala i dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u svezi s korištenjem mora, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda.
Naša jurisprudencija je nakon donošenja Pomorskog zakonika 1994. godine bezrezervno upozoravala da je definicija morske obale nejasna, kontradiktorna i znanstveno neutemeljena.
Bivša zamjenica tadašnjeg Državnog pravobranitelja Republike Hrvatske Senka Andrijašević Rac među ostalim je 2000. god. upozorila:
Najspornije pitanje koje se pojavilo u praksi glede definiranja pomorskog dobra odnosno njegove granice jest pitanje, “koji je to dio kopna koji služi za druge svrhe u svezi s korištenjem mora“. Odgovorom na ovo pitanje stvorena je mogućnost različitih interpretacija te samim time raznolikog određivanja granica pomorskog dobra.
Upravo to se i dogodilo u primjeni zakonskih propisa o granicama pomorskog dobra. Unatoč svim upozorenjima znanosti i struke da je definicija morske obale neegzaktna i znanstveno neutemeljena, zakonodavac je ponovo isto zakonsko rješenje ugradio u bivši ZPDML/03.
Prije donošenje bivšeg ZPDML/03 autor ovog teksta kao član Radne skupine je javno ocijenio i upozorio da je zakonski tekst invalidan i nepismen. Praksa takve ocjene nije demantirala. Upravo suprotno.
No to nije bilo dovoljno.
Ponovo i ponovo zahvaljujući autizmu stručnog nositelja Ministarstva novim ZPDML/23 pitanje pravnog statusa i određivanja granica pomorskog dobra uvodimo u još višu razinu kontradikcija i nejasnoća; što jest, a što nije pomorsko dobro.
U provedbi novog Zakona mi faktički trebamo provesti dva postupka određivanja pojasa kopna koji čini pomorsko dobro.
– Prvo bismo trebali provesti postupak sukladno čl. 6. st. 2. i utvrditi pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena.
– Istovremeno bismo trebali utvrditi koji dio pojasa kopna prema namjeni i načinu upotrebe služi uobičajenom korištenju i upotrebi mora sukladno čl. 6. st. 3 Zakona (funkcionalni pristup).
Rezultat pojasa kopna veće širine isključuje rezultat pojasa kopna kao pomorskog dobra manje širine.
Iskreno rečeno, u ovoj kakofoniji praksa se teško može snaći, ali je sigurno da će se nastaviti proces određivanja granica pomorskog dobra koje će i dalje biti rezultat improvizacije i subjektivnih procjena od slučaja do slučaja od strane Ministarstva na prijedlog Županijskog povjerenstva za granice pomorskog dobra.
Pravna priroda odluke o određivanju pomorskog dobra
Od prvog dana susrećemo se s pitanjem ima li odluka upravnog tijela kojom se utvrđuje ili određuje status nekretnine kao pomorskog dobra deklaratorni ili konstitutivni učinak.
Smatramo apsolutno neprihvatljivom odredbu novog ZPDML/23 da odluka suda ili upravnog tijela kojom se utvrđuje status nekretnine kao pomorskog dobra ima deklaratorni učinak.
Kako smo već rekli, zastupamo mišljenje da u slučaju kada širimo ili sužavamo kopneni dio pomorskog dobra u odnosu na nesporno pomorsko dobro (širina od šest metara), mi konstituiramo novo pravno stanje na morskoj obali, stoga status nekretnine kao pomorskog dobra može imati isključivo konstitutivni značaj.
Širina kopnenog dijela pomorskog dobra mjerena u širini od šest metara od crte srednjih viših visokih voda (nesporno pomorsko dobro) ima bez svake sumnje deklaratorni značaj.
U tom smislu Iva Tuhtan Grgić s Pravnog fakulteta u Rijeci, kako je prenio DuList iz Dubrovnika 2023., među ostalim je izjavila:
Problemu neutvrđenih granica pomorskog dobra se novim Zakonom pokušalo doskočiti na, po meni, potpuno krivi način – propisivanjem da odluka suda ili upravnog tijela kojom se utvrđuje status nekretnine kao pomorskog dobra ima deklaratoran učinak, odnosno da se njome samo potvrđuje stanje koje postoji. Ova odredba ugrožava pravo vlasništva fizičkih i pravnih osoba koje su vlasnici nekretnina koje su prve do pomorskog dobra (…)
U analizi „Pravna priroda odluke o utvrđivanju granice pomorskog dobra“ Jadranko Jug* navodi:
„Smatram da je stajalište koje iznosi Kundih doktrinarno ispravno i ne može se prihvatiti koncepcija da je odluka o određivanju granice pomorskog dobra isključivo deklaratorne naravi. Samo je djelomično takva u dijelu koji se odnosi na dio kopna koji je udaljen najmanje šest metara od mora, a u preostalom je dijelu takva odluka konstitutivne naravi jer se njome na temelju zakonskih odrednica u svakom konkretnom slučaju određuje granica pomorskog dobra.“
*Nekretnine u posebnome pravnom statusu s posebnim osvrtom na pomorsko dobro (IUS – INFO – LEXPERA, 2025.)
Kao posljedica zbunjujućih i kontradiktornih zakonskih rješenja u recentnoj sudskoj praksi susrećemo se sa nevjerojatnim stajalištem ; da sud nije ovlašten određivati granicu pomorskog dobra ali je ipak ovlašten utvrđivati da je neka nekretnina u statusu pomorskog dobra te da je pomorsko dobro određeno zakonom.
Mislimo da će novim Zakonom sudska i upravna praksu biti dodatno dovedena u nemoguću misiju.
Na pitanje da li svaka nekretnina koja odgovara zakonskoj definiciji pomorskog dobra predstavlja pomorsko dobro po samom zakonu dali smo još 2022. g. jasne odgovore koje možete preuzeti OVDJE.
Koje su posljedice
Od donošenja Pomorskog zakonika (NN 17/94) pa sve do danas svjedoci smo da su u istovjetnim situacijama u naravi granice pomorskog dobra u velikom dijelu neujednačeno određene. Time dovodimo u pitanje elementarnu pravnu sigurnost korisnika kao i načelo jednakog postupanja pri određivanju granica pomorskog dobra. Ponavljamo da jasno definiranje prostora i granica pomorskog dobra predstavlja svojevrsnu abecedu na koju se naslanja cjeloviti sustav upravljanja i gospodarenja pomorskim dobrom. Tu abecedu pomorskog dobra do danas nismo apsolvirali unatoč upozorenjima znanosti i struke.
Nisu rijetki slučajevi da su se u pravni režim pomorskog dobra nepotrebno uključivao prostor i pripadajući objekti u vlasničkom režimu, dok se u drugim slučajevima isključio prostor morske obale koja bi nesporno trebala ući u pravni režim pomorskog dobra. Naprosto je nevjerojatno da su pojedini kampovi na morskoj obali u cijelosti uvučeni u pravni režim pomorskog dobra dok su neki u cijelosti ili djelomično izvučeni granicom pomorskog dobra. Isto tako, naprosto je nevjerojatno da su se u pojedinim slučajevima granicom pomorskog dobra amputirale funkcionalne cjeline u vlasničkom režimu , dovodeći do toga da cjelovita nekretnina nepotrebno egzistira u dva pravna režima.
Sve je na koncu ovisilo o subjektivnoj procjeni i interpretaciji koje su to druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora.
Identičnu situaciju susrećemo i s nasipima te je u bivšem Zakonu bilo propisano da morska obala uključuje i dio kopna nastao nasipavanjem u dijelu koji služi iskorištavanju mora.
Jasni kriteriji naprosto nisu postojali, a još manje postoje danas. Naravno da subjektivna interpretacija otvara mogućnosti i prostor za korupciju.
No tu nije kraj jer naš novi ZPDML/23 donosi novi pravni biser u rješavanju pitanja je li neka nekretnina pomorsko dobro. Na prvu se čine kao omaška tekstopisca i zakonodavca. Ipak, ne radi se o omaški!
Naprosto zvuči kao groteska odredba čl. 10. st. 10 novog ZPDML/23 koja omogućava u postupku dodjele koncesije ili drugog prava, kao i u postupku inspekcijskog nadzora, da nadležno tijelo po potrebi kao prethodno pitanje samo riješi je li neka nekretnina pomorsko dobro.
Istovremeno, u čl. 20. i čl. 23. novog Zakona je propisano:
Granicu pomorskog dobra i granicu lučkog područja luke posebne namjene u upravnom postupku određuje Ministarstvo na prijedlog Županijskog povjerenstva za granice pomorskog dobra.
Županijsko povjerenstvo za granice dužno je prijedlog granice pomorskog dobra i lučkog područja luke posebne namjene staviti na javni uvid na oglasnu ploču…
Definitivno, stvoren je paralelni sustav nadležnosti određivanja pravnog statusa pomorskog dobra bez ikakvih jasnih kriterija, i to po potrebi.
Čini se da smo pravnu razinu Zakona je li neka nekretnina pomorsko dobro po potrebi sveli na razinu samoposluge. Postavlja se pitanje jesmo li ušli u anarhijski model odlučivanja o pravnom statusu pomorskog dobra. Definitivno jesmo , jer su svi argumenti znanosti i struke desetljećima ignorirani od strane stručnog nositelja zakonskih prijedloga.
Autor ovog teksta u svojoj novoj knjizi Hrvatsko pomorsko dobro – Geneza nereda & Prijedlog rješenja (2025) ponudio je među ostalim model i načela kojih bismo se trebali držati prilikom utvrđivanja i određivanja granica pomorskog dobra.
Sagledavajući sve posljedice dosadašnjih propisa o pomorskom dobru, ocijenili smo da naše zakonodavstvo predstavlja svojevrsnu kakofoniju u kojoj smo pribjegli nevjerojatnim zakonskim rješenjima, kao da se radi o eksperimentalnom poligonu za testiranje kako nekom padne na pamet.
Takva ocjena se, među ostalim, ne odnosi samo na pojam i granice pomorskog dobra, nego i na mnoga druga pitanja, prvenstveno imovinskopravne prirode, kao i na kontrolne mehanizme pomorskog dobra.
Na koncu kako se može dogoditi da nakon četvrt stoljeće pojedini postupak određivanja granice pomorskog dobra do danas nije riješen?
Sve je moguće!
Ovu konstataciju vjerno potvrđuje sama završna odredba novog Zakona kojom je propisano:
Postupci za određivanje granica pomorskog dobra započeti prema odredbama Pomorskog zakonika ( N.N. 17/94., 74/94. i 43/96.) do stupanja na snagu ovoga Zakona dovršit će se prema odredbama propisa koji su bili na snazi u vrijeme njihova pokretanja.
Umjesto zaključka
Donošenjem novog ZPDML/23 od kojeg smo puno očekivali dobili smo na koncu nekoherentan zakonski tekst koji ne samo da nije stvorio pravni okvir da se postojeći nered nakon triju desetljeća sanira, nego je po mnogim spornim rješenjima čak nadmašio svoje prethodnike. To se zasigurno odnosi na pravni status i granice pomorskog dobra za koje smatramo da ih je nemoguće urediti izmjenama i dopunama ZPDML/23.
Umjesto da smo sanirali postojeći nered i posljedice bivših propisa o pomorskom dobru sukladno znanstvenim i stručnim spoznajama, mi smo cjeloviti institut pomorskog dobra doveli u njegovu suprotnost. Upravo zato cjeloviti reset pomorskog dobra nema alternative.
Među ostalim to vjerno oslikavaju sami kriteriji kojih bi se trebala držati županijska povjerenstva prilikom predlaganja granice pomorskog dobra, a koji su propisani čl. 21. st. 2 novog Zakona:
Prilikom predlaganja granice pomorskog dobra Županijsko povjerenstvo za granice pomorskog dobra dužno je prijedlogom u cijelosti obuhvatiti kopno koje je po svojoj prirodi u neposrednoj vezi s morem, kopno koje je po svojim prirodnim obilježjima i izvornom statusu nekretnine pomorsko dobro, te mora voditi računa o prirodnim obilježjima.
Vezano uz kriterije kojih bi se trebala držati županijska povjerenstva za granice pomorskog dobra, zamolili smo jednog izvrsnog poznavaoca problematike granica pomorskog dobra za mišljenje. Na koncu smo dobili duhovit komentar.
Radi se o lijepom literarnom štivu koje naizgled svi razumijemo uključujući laike i stručnjake. Tko još ne zna što je ‘po svojoj prirodi u neposrednoj vezi s morem’, ili pak koji je dio kopna ‘po svojim prirodnim obilježjima i izvornom statusu nekretnine pomorsko dobro’. To znaju svi i o tome čak i ‘laici’ mogu uz kavu pričati naredna pola sata… Problem je u tome, što svako priča svoju priču a u nekoj konkretnoj situaciji, njih dvojica imaju barem tri mišljenja o tome…i tako unedogled… Već godinama pričam da je pomorsko dobro poput nogometa…svi o njemu znaju sve, barem dok se uz kavu treba nadmudrivati…Ali ima i bitna razlika, pomorsko dobro nema niti selektora čija je riječ zadnja, niti se zna koji je rezultat poslije utakmice… a vrijeme curi!
Zabrinjavajuća je razina na koju smo sveli prvorazredni nacionalni interes i gospodarski resurs Republike Hrvatske od kojeg u velikom dijelu i živimo.
Na koncu, prema našoj ocjeni potrebna nam je vizija i nova paradigma pomorskog dobra koja zasada nije na vidiku. Zato su prije svega potrebni jasno definirani ciljevi koje prati bezuvjetna politička volja nositelja vlasti na pomorskom dobru. U tom procesu razrješavanja složenih i slojevitih otvorenih pitanja pomorskog dobra multidisciplinarni pristup nema alternative.
Nikako ne bismo smjeli isključiti opciju donošenja dvaju novih zakona: Zakona o pomorskom dobru i Zakona o morskim lukama.
Izvori:
Kundih Branko: Pomorsko dobro i granice pomorskog dobra, „Edicija Božičević “ , Zagreb, 2000.
Kundih Branko: Hrvatsko pomorsko dobro u teoriji i praksi, „ Hrvatski hidrografski institut“, Rijeka,2005.
Jug Jadranko: Nekretnine u posebnome pravnom statusu s posebnim osvrtom na pomorsko dobro, „ IUS –INFO , LEXPERA“ , Zagreb, 2025.
Branko Kundih : Hrvatsko pomorsko dobro –Geneza nereda & Prijedlog rješenja, „Kundih savjetovanja“, Rijeka, 2025.
Rijeka, 15. rujan, 2025.
