Autor: Dr.sc. Vanja Seršić, savjetnik za pomorsko dobro i morske luke
Teorija i praksa u bilo kojoj oblasti društvenog života najbolje su onda kada se podudaraju odnosno, kada se poklapaju u najvećem broju slučajeva. Njihovo podudaranje je odraz zrelog društva koje unaprijed promišlja da iznađe najbolja rješenja i onda ta rješenja provodi u djelo optimizirajući koristi koje proizlaze iz toga za cijelo društvo. No u životu obično nije tako jer se teorija i praksa u mnogočemu razilaze.
Takvo je stanje i u uređenju pomorskog dobra, kao dobra koje je od interesa za Republiku Hrvatsku, ali i dobra koje spada u opća dobra, odnosno dobra koja ne mogu biti u vlasništvu nikoga, pa ni države i koja služe svima na opću upotrebu prema pozitivnom zakonskom uređenju. U teoretskim raspravama postoje zagovornici teze da se taj status promijeni i da pomorsko dobro postane javno dobro u vlasništvu države, a od tog koraka do toga da pomorsko dobro bude u vlasništvu pojedine fizičke ili pravne osobe je samo pitanje vremena. Također vode se velike rasprave oko toga kako treba da izgleda sustav koncesioniranja pomorskog dobra u Hrvatskoj, odnosno tko treba da bude davatelj koncesija (država, županije ili gradovi i općine) i do kojeg stupnja treba da se taj sustav decentralizira. Pored toga još uvijek se u teoriji luta u određenju što je zapravo koncesija i po čemu se ona razlikuje od koncesijskih odobrenja i takozvanih dozvola, a raspravlja se i o tome što su i trebaju li postojati koncesije na zahtjev i koja je njihova razlika u odnosu na koncesije na temelju javnog nadmetanja. Kad se svemu ovome doda i potreba usklađivanja sa Zakonom o koncesijama pa i još dosta drugih suštinskih pitanja o samoj definiciji pomorskog dobra očito je da se u teoriji „kuhaju“ raznorazna rješenja i koncepcije, što samo po sebi i nije loše jer nema i ne smije u znanosti biti nedodirljivih paradigmi o kojima nije dozvoljeno intelektualno propitkivanje. Bez pretenzija da u ovom članku odgovorimo na sva naznačena postavljena (teoretska) pitanja i dileme možemo samo izraziti stav da smo čvrsto na stajalištu da pomorsko dobro treba po svome imovinsko-pravnom uređenju ostati opće dobro, dakle izvan mogućnosti vlasništva nad njime. Kada to ne bi bilo tako, probajmo samo zamisliti kako bi to izgledalo kada bi smo dozvolili da netko bude vlasnik zraka koji udišemo, ili vlasnik sunčane svjetlosti ili isključivi vlasnik pitke vode ili … samog mora (od površine do morskog dna pa i zemlje ispod morskog dna) ili kompletne morske obale. Onaj koji bi postao vlasnik ovih zračenja, materija i dobara, taj bi postao gospodar naših života i naš svijet bi se vrlo brzo pretvorio u „oazu obilja“ okruženu „oceanom neimaštine“ samo što bi u oazi živjelo par pojedinaca, a u oceanu bi obitavali svi ostali. Budućnost takvog svijeta prepuštam vašoj mašti. Kada su koncesije u pitanju onda smo, poučeni kroz razvoj ovog pravnog instituta kroz povijest, mišljenja da su to prije svega, dozvole tijela javne vlasti dane nekome subjektu da obavlja djelatnosti koje inače ne bi smio i mogao bez te dozvole obavljati na pomorskom dobru, pri čemu taj subjekt isključuje druge od općeg korištenja pomorskim dobrom, a za to kao refundaciju društvu (gledajući u cjelini) plaća koncesijsku naknadu. Također se zalažemo i za posvemašnju decentralizaciju ali koja neće ići po svaku cijenu linearno do dna, nego do one logičke razine koja je sposobna obavljati poslove koncesioniranja, a da za to imaju kadrovsku, obrazovnu i svaku drugu sposobnost.
Međutim praksu naprijed izrečene stvari jako malo ili skoro nimalo ne zanimaju. Problem „običnih“ ljudi praktičara, u vezi s problematikom pomorskog dobra su mnogi. Primjerice ljudi traže odgovor na pitanje kako da naplate naknadu za to što im je država određivanjem granice pomorskog dobra oduzela njihovo pravovaljano uknjiženo vlasništvo. Ili postavljaju pitanja kako da ostvare koncesiju za obavljanje konkretne djelatnosti na nekoj plaži ili kako da izgrade ili održavaju već postojeći mul za privez svojih plovila. Zanima ih također kako da riješe upise svojih kuća, ostava ili ribarskih konoba, a koje se nalaze uz ili na pomorskom dobru itd. Cijeli je niz pitanja i problema koje muče „obične“ ljude koji žive uz more i od mora. Kada su pravne osobe u pitanju njihovi problemi su slične prirode i traže vrlo konkretne odgovore, od onih kako adekvatno vratiti ulaganja u pomorsko dobro (primjerice građevina) koje nakon isteka koncesije postaju sastavni dio pomorskog dobra. S tim u vezi svakako su intrigantna pitanja vezana za založno pravo na koncesiji, a osim toga posebno ih zanima i problematika prostornog planiranja na morskim područjima Uz ovo treba dodati i problematiku upravljanja pomorskim dobrom koje sve više muči jedinice lokalne samouprave i jedinice regionalne samouprave, kojima je dano neposredno upravljanje pomorskim dobrom. Primjerice kako razlikovati redovno od izvanrednog upravljanja ili koje su ovlasti komunalnog redara, a koje lučke kapetanije itd.
Sva ova pitanja, a ima ih još, su ona na koja praksa traži promptni i konkretan odgovor kako bi život mogao ići dalje i zadovoljavati sve veće potrebe ljudi. U više navrata predlagali smo da se veza između teorije i prakse, koja će iznjedriti te odgovore, treba tražiti kroz obrazovanje, u okviru novog nastavnog predmeta, pri nekoj od grana društvenih znanosti, na nivou sveučilišta ili veleučilišta, koji bi se zvao Upravljanje javnim dobrima. U okviru tog predmeta bi se mladim studentima tumačila i teorija, ali i konkretna praksa optimalne javne uprave javnim dobrima (pod time podrazumijevamo i opća dobra i javna dobra u općoj upotrebi i javna dobra u javnoj upotrebi) i gdje bi oni nakon završetka školovanja izlazili kao obučeni upravljači spremni da se odmah uhvate u koštac sa svim problemima koje nameće život u toj oblasti. Model upravljanja koji se nameće kao onaj kome treba težiti, pojavljuje se integralno upravljanje pomorskim dobrom, a to znači upravljanje koje harmonizira i u optimalni ekvilibrij stavlja zahtjeve gospodarstva za profitom, javni interes kao vrhovni interes društva u cjelini i potrebu apsolutne zaštite pomorskog dobra pod svaku cijenu od devastacije bilo kojeg tipa, a sve to u cilju održivog razvoja, jer su i naši potomci zaslužili da uživaju u pomorskom dobru, dobru koje pripada svima podjednako i kojim se svi možemo služiti na način da to ne onemogućavamo drugima. Kada ovo postignemo imati ćemo uravnoteženu teoriju i praksu, a do tada poslužimo se iskustvima i znanjima naših starih pomoraca, koji su znali bordižati i kontra vjetru kako bi u konačnici stigli na zacrtani cilj.
