Autor: Zoran Tasić dipl.iur.
(izvadak iz teksta ZT- “Založno pravo na koncesiji na pomorskom dobru” objavljenog u izdanju Jadranskoga zavoda HAZU, 2009)
Ostvarenje založnog prava na koncesiji
(i) Članak 34. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 158/2003;141/2006;38/2009) (“Zakon”) upućuje založnog vjerovnika da, ako ne ispunjava uvjete za ovlaštenika koncesije, “može pravo na koncesiju prenijeti na treću osobu” koja takve uvjete ispunjava.
No, založni vjerovnik nema “pravo na koncesiju”. On ima založno pravo na pravu ili pravima iz ugovora iz koncesije. Pravo na koncesiju, odnosno na gospodarsko iskorištavanje pomorskog dobra, ima ovlaštenik koncesije, a koje je stekao ugovorom o koncesiji, dok se založno pravo na tome pravu stječe založnim ugovorom i upisom toga prava u upisniku koncesije.
(ii) Jedino pravo koje založni vjerovnik može prenijeti na treću osobu jest pravo koje on ima, a to je pravo da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena, ostvari iz vrijednosti zaloga. A i da bi neko pravo mogao prenijeti na trećega (ne zna se kojim pravnim poslom: prodajom, ustupom/cesijom?), on treba biti vlasnik toga prava. Budući da on to nije, jer nas Zakon o vlasništvu podsjeća da je ništava odredba da će zalog ikada prijeći u vjerovnikovo vlasništvo, sukladno Zakonu o vlasništvu takav bi se prijenos tumačio kao podzalog. Budući da Zakon ništa ne govori o podzalogu na pravu iz ugovora o koncesiji, primijenit će se supsidijarno odredbe Zakona o vlasništvu.
(iii) Nije, naime, jasno što bi to založni vjerovnik prenio na treću osobu: da li svoje založno pravo, i to u trenutku do kada ga još nije ostvario, ili po ostvarenju založnog prava kada se je sam počeo koristiti pravom na koncesiju.
(iv) Nejasna je odredba članka 34. Zakona prema kojoj “ako založni vjerovnik…ne ispunjava uvjete za ovlaštenika koncesije i ne dobije suglasnost davatelja koncesije, koncesija se oduzima”. Zakonodavac je vjerojatno pri tome mislio na slučaj u kojem se založni vjerovnik odluči sam koristiti pravima iz koncesije tj. da sam gospodarski iskorištava pomorsko dobro temeljem ugovora o koncesiji, tj. kada on više nije založni vjerovnik, već je postao ovlaštenikom koncesije (što je vrlo upitna koncepcija!). Međutim, spomenuta odredba Zakona ne glasi tako. Ona glasi tako da iz nje proizlazi da će se koncesija oduzeti istoga časa čim neka osoba, koja ne ispunjava uvjete za ovlaštenika koncesije i nema suglasnost davatelja koncesije (kao npr. banka), postane založni vjerovnik. Time su, čini se, banke automatski isključene iz mogućnosti da budu založni vjerovnici na pravima iz koncesije.
(v) Odredbama članka 34. Zakon je ponudio jedan novi, poseban, lex specialis, oblik založnoga prava, i lex specialis način kako založni vjerovnik može svoju tražbinu ostvariti iz vrijednosti zaloga.
No, da li je time namjera zakonodavca bila da založni vjerovnik ne treba ostvarivati svoju tražbinu u ovršnom postupku, već jednostavno vlastitim iskorištavanjem prava iz ugovora o koncesiji, odnosno prijenosom toga prava na treću osobu?
Ostvarenje prava sudskim ili izvansudskim putem
(i) Teško je u hrvatskome zakonodavstvu naći slične odredbe kojima se založnom vjerovniku daje pravo namiriti svoju, registarskim založnim pravom osiguranu, tražbinu izvansudskim putem, odnosno vlastitim korištenjem prava iz nekog samostalnog pravnog posla ili pak prijenosom istih na treću osobu. Navest ćemo neke:
Pomorski zakonik u članku 219. i 225. daje vjerovniku pravo namiriti svoju tražbinu uzimanjem broda u posjed i iskorištavanjem broda na način da može zaprimati prihode broda, te zaradu rabiti za namirenje svoje tražbine. Ali, ni u ovome slučaju založni vjerovnik ne postaje vlasnik broda, što bi bilo protivno institutu hrvatskoga založnog prava, te je ujedno izričito navedeno s kojom svrhom vjerovnik iskorištava brod i koje su mu pri tome dužnosti.
Nadalje, Pomorski zakon izrijekom daje pravo založnom vjerovniku da svoju tražbinu može namiriti iz prodajne cijene broda ostvarene i izvansudskom prodajom broda.
Zakon o trgovačkim društvima poznaje založno pravo na dionicama i na poslovnim udjelima kao založno pravo na članskom pravu u društvu. A glede tražbine osigurane posebnim založnim pravom na (nematerijaliziranim) dionicama Zakon o financijskim osiguranjima , u članku 5. stavak (5), izrijekom upućuje da se ista može namiriti prisvajanjem ili izvansudskim putem.
(ii) Založni vjerovnik koji ima u zalogu nečije pravo izjednačeno s nekretninom (a zalog na pravima iz ugovora o koncesiji jest takvo pravo jer nastaje upisom u javnu knjigu), ima glede toga prava ovlasti i dužnosti poput onih koje bi imao da mu je založena nekretnina, ako nije nešto drugo nekim zakonom određeno. Međutim, Zakonom nije određeno može li založni vjerovnik ostvarivati svoju zalogom osiguranu tražbinu sudskim ili izvansudskim putem, u koju svrhu i kako može “koristiti koncesiju”, a niti su mu određene dužnosti. Da li nas to onda upućuje na supsidijarnu primjenu ZVDSP?
Banke
(i) Bez jasnih odgovora na sva ova pitanja (posebice imajući u vidu nedostatak sudske prakse u postupcima o ovrsi zaloga na koncesiji) teško je očekivati da će banke, koje se najčešće mogu javiti kao založni vjerovnici na pravima iz koncesije, prihvatiti ponuđeni im oblik osiguranja.
(ii) Gospodarsko iskorištavanje pomorskog dobra, izgradnjom i komercijalnim iskorištavanjem projekata velikih vrijednosti, nemoguće je bez financiranja od strane banaka. U takvim slučajevima, gdje se radi o javno-privatnom partnerstvu, kako banke u svijetu, tako i banke u Hrvatskoj, sve više, nude tzv. projektna financiranja. Glavna je odlika takvog financiranja da izvor otplate kredita nije sam korisnik kredita, u ovom slučaju, ovlaštenik koncesije, pa ni njegova kreditna sposobnost, već prihodi i zarade iz samog projekta koji se financira. U tom smislu će banka tražiti, kao osiguranje kredita, samo takva prava koja joj omogućavaju da u svakom trenutku može preuzeti kontrolu nad cijelim projektom. To uključuje i sva prava ovlaštenika koncesije temeljem ugovora o koncesiji, te prava koja mu pripadaju temeljem zakona, kako u odnosu prema davatelju koncesije, tako i prema svim trećima s kojima je ovlaštenik koncesije u ugovornim i zakonom reguliranim odnosima.
(iii) U međunarodnoj je praksi uobičajeno da takvu kontrolu banke uspostavljaju ugovorom o ustupu/cesiji koncesijskih prava i ovlaštenja radi osiguranja i zalogom na udjelima u društvu-ovlašteniku koncesije.
Ne bi se smjelo izgubiti iz vida koja to svoja koncesijska prava ovlaštenik koncesije ustupa radi osiguranja u korist svojega vjerovnika. To su sva ona prava gospodarskog iskorištavanja pomorskog dobra koja je stekao temeljem ugovora o koncesiji, kao na primjer:
- pravo projektirati, izgraditi, održavati i komercijalno iskorištavati projekt na pomorskom dobru za kojega je dobio koncesiju;
- pribavljati financiranje za naprijed navedeno;
- naplaćivati i ubirati od trećih naknade za usluge projekta;
- zadržavati za vlastite potrebe naplaćene naknade;
- zahtijevati i držati za sebe, odnosno potrebe projekta dozvole, rješenja i druge akte nadležnih tijela javne vlasti;
- zaključivati ugovore s trećima kao što su građevinari, projektanti, menadžeri, savjetnici, i sl,;
- obavljati sve poslove koji su po njegovoj procjeni potrebni radi realizacije i iskorištavanja projekta;
- zapošljavati i mijenjati zaposlenike koji su mu potrebni;
- povećati vlastiti kapital bilo ulogom ili zaduživanjem;
- zaključivati ugovore radi nabavke strojeva, opreme,i dr.;
- osigurati imovinu u sklopu projekta;
- ustupiti sva svoja prava, uključivo i prava iz ugovora o koncesiji radi osiguranja financiranja projekta;
- u slučaju oduzimanja ili raskida koncesije, gospodarski iskorištavati projekt sve dok obje ugovorne strane ne izvrše u potpunosti sve svoje ugovorne i zakonske obveze, odnosno do okončanja eventualnog sudskog postupka nastalog iz ugovora o koncesiji, i dr.
(iv) U tom smislu, odredba u samom ugovoru o koncesiji najčešće glasi:
“The Company shall be entitled to assign to any Lender by way of security, for the purpose of financing the implementation of the Project only, its rights and benefits under this Agreement.” (“Koncesionar će imati pravo ustupiti Zajmodavcu radi osiguranja, i jedino u svrhu financiranja realizacije Projekta, sva svoja prava i potraživanja koja ima temeljem ovog Ugovora”)./p>
(v) Nadalje, ovlaštenik koncesije će tako ustupiti banci i sva prava koja ima temeljem ugovora s trećima. Banke će insistirati i na tzv. direct agreements sa svim onim trećima s kojima ovlaštenik stupa u ugovorne odnose radi projekta na pomorskom dobru. Nije isključeno da banke zahtijevaju da pristupe i samom ugovoru o koncesiji kako bi u potpunosti nadzirale provedbu ugovornih odredaba obiju strana, te imale mogućnost u bilo kojem trenutku reagirati i koristiti se svojim step-in rights i staviti se u ulogu koncesionara putem imenovanja drugog koncesionara.
(vi) Budući da je banci koja financira projekt u interesu da se projekt maksimalno realizira i time osigura prihode potrebne za otplatu kredita, banka će kao dodatno osiguranje uzeti zalog na poslovnim udjelima ovlaštenika koncesije, te u slučaju nastupa rizika otplate kredita, odnosno neizvršenja ugovora o koncesiji, izvansudskim putem prenijeti udjele na novog investitora neposrednom pogodbom, odnosno temeljem dosude u ovršnom postupku prenijeti poslovne udjele na sebe ili na novog investitora, te tako ostvariti svoju tražbinu, odnosno osigurati provedbu ugovora o koncesiji u cijelosti.
Članak 17. Zakona
Članak 17 Zakona propisuje uvjete koje treba ispunjavati pravna osoba radi dobivanja koncesije za gospodarsko korištenje pomorskog dobra.
U slučaju da inozemni investitor želi u Republici Hrvatskoj razvijati projekt radi gospodarskog korištenja pomorskog dobra (npr. izgradnja silosa za prihvat tereta u lukama, ili terminala za prihvat putnika, ili remontnog brodogradilišta za popravak i remont jahti i drugih plovila za razonodu) morat će u tu svrhu osnovati u Republici Hrvatskoj društvo ograničene odgovornosti (SPV-društvo za posebne namjene). Ujedno, njegova će banka često i insistirati da nositelj projekta-korisnik kredita-koncesionar bude društvo za posebne namjene koje nema nikakvih drugih obveza i odgovornosti osim razvoja projekta.
No, jasno je da takvo društvo ne može udovoljavati uvjetima propisanima u Članku 17 Zakona.
Da li je time zakonodavac namjerno isključio mogućnost da se projekti na pomorskom dobru financiraju putem projektnih financiranja, odnosno da koncesiju dobivaju i međunarodni investitori?
Zaključak
Iako Zakon nudi založno pravo na koncesiji vjerovnicima kao opciju, malo je vjerojatno da će se banke koristiti tom opcijom, iz naprijed navedenih razloga, te će, ako procijene da je projekt koji se ima realizirati temeljem ugovora o koncesiji atraktivan, radije posegnuti za ustupom prava iz ugovora o koncesiji i drugih projektnih ugovora radi osiguranja, zalogom na udjelima koncesionara i izravnim ugovorima s trećima, nego za ponuđenim založnim pravom na koncesiji.
Zakonske su odredbe o koncesiji na pomorskom dobru, kao i predloženi nacrti njihovih izmjena i dopuna, nažalost, i dalje vrlo restriktivne, krute i jednostrane. One polaze prvenstveno od toga da je koncesija pravo kojeg davatelj dodjeljuje koncesionaru svojom odlukom, te mu je tako može i jednostrano oduzeti kada nastupe uvjeti koje je davatelj koncesije predvidio zakonom. Teško je zamisliti iole ozbiljnije investicije na pomorskom dobru na toj osnovi.
Ukoliko ne želimo da zakonske odredbe o koncesiji na pomorskom dobru ne ostanu daleko od ekonomske zbilje u kojoj Republika Hrvatska jest i kojoj teži, zakonodavac prvenstveno mora početi gledati na koncesiju na pomorskom dobru kao na ugovorom uređen pravni odnos čiji je predmet korištenje općeg dobra za koje je zakonom određeno da je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku (Zakon o koncesijama). U takvom ugovoru davatelj koncesije je ništa drugo nego jedna od ugovornih strana, sa svojim ugovornim pravima, ali i obvezama (u Zakonu ne vidimo nikakve obveze davatelja koncesije, već samo obveze koncesionara). Kršenje ili neispunjenje ugovornih obveza davatelja koncesije može jednako dati pravo i koncesionaru da raskine ugovor o koncesiji, te, ako se za to ispune uvjeti, i potraživati od davatelja koncesije naknadu štete. Ugovorno pravo insistira na jednakosti položaja stranaka u ugovoru.
Republika Hrvatska ima dugu tradiciju ugovornoga prava i slobode ugovaranja, i ne bi se je trebala odreći.